Već dugo ne osjećam kišu koja pada i natapa moje krzno. Osjećam samo hladnoću, onu duboku u srcu. U onom dijelu koji se iznenada pokrene kad te vidim da se vraćaš kući. Tako je bilo i posljednjeg dana kad sam te vidio. Tog dana je s tobom došao i novi pas. Čuo sam te kako govoriš da je mlad, rasan i da će ti svi zavidjeti. Spominjao si i koliko je skup i koliko si imao sreće što si ga dobio.
Ne razumijem te razlike, nisam znao što to znači, niti zašto više nisam dobar. Jedino što znam je da si me odvezao daleko od doma, ostavio, pomazio me po glavi i rekao: “Uzet će te već netko!” Tko? Netko tko će me uzeti od tebe? Od moje obitelji? Zato ni danas ne osjećam kišu, ni snijeg, ni sunce. Cijelo tijelo mi je otupjelo od tuge i razmišljanja o tome što se dogodilo i što taj novi pas ima, a ja nemam. Ponoseo sam se što imam tebe, a sada nemam ni nadu da će se vratiti onaj sretniji život. Kiša mi opet natapa krzno… a ja… odavno ne marim.
