Marin Živković otkrio je stambeni problem u Zagrebu. Vijest je utoliko zanimljivija što bi o tome mogao obavijestiti Marina Živkovića, čovjeka koji se u zagrebačkoj politici bavi upravo stanovanjem.
Prema njegovu upozorenju iz Sabora, svake jeseni oko tri tisuće studenata ostaje bez mjesta u studentskim domovima. Odlaze na tržište privatnog najma, povećavaju potražnju, najamnine rastu, a poslije se ne vraćaju na staro. Račun, dakle, ne plaćaju samo studenti nego i drugi podstanari.
Ozbiljan problem. Razumna dijagnoza. Ostaje samo pronaći nekoga tko upravlja Zagrebom.
Potraga, srećom, ne zahtijeva istražno povjerenstvo.
Zagrebom upravlja Možemo, stranka kojoj pripada Živković. A Živković nije samo njezin zabrinuti saborski glas. U svojoj biografiji navodi da je koordinirao izradu programa za stanovanje i mlade te da se u Gradskoj skupštini posebno bavio priuštivim stanovanjem i upravljanjem prostorima.
Čovjek, ukratko, poznaje čovjeka kojem bi se mogao obratiti.
Naravno, postojeći studentski domovi nisu gradski. Oni pripadaju sustavu Sveučilišta i Studentskog centra, a država ima svoju odgovornost za studentski standard. Od Vlade treba tražiti nove kapacitete i odgovore. Nitko joj ne mora izdati potvrdu o nevinosti zato što je netko drugi također na vlasti.
Ali između „Grad ne upravlja postojećim domovima“ i „Grad tu nema što raditi“ ipak postoji prostor. Prilično velik prostor, u koji bi možda stala i pokoja zgrada.
Ako manjak studentskih kreveta diže najamnine svim Zagrepčanima, onda je to i zagrebački problem. Ne prestaje biti gradski onoga trenutka kada ga gradski političar izgovori za saborskom govornicom.
A Zagreb nije općina koja čeka hoće li joj nakon popravka krova na školi ostati za dvije klupe. U 2026. ušao je s usvojenim proračunom od 3,15 milijardi eura. Nisu sve te milijarde slobodne, nisu svi prihodi nenamjenski i ne može se novac za vrtiće jednostavno pretvoriti u studentski dom. Ali taj iznos ipak sugerira da Grad raspolaže nečim većim od mogućnosti slanja zabrinutog vapaja.
Raspolaže zemljištem, prostornim planiranjem, investicijskim kapacitetom i političkom težinom. Može predložiti projekt, ponuditi lokaciju, tražiti partnerstvo sa Sveučilištem i državom. Može javno reći: mi nudimo ovo, od vas tražimo ono, rok je taj.
To bi već bilo upravljanje. Nešto zahtjevnije od utvrđivanja adrese krivca.
Treba, pošteno, priznati i Podbrežje. Ondje se gradi oko tristo stanova za socijalni i priuštivi najam, a Grad najavljuje dodatne projekte u Svetoj Klari i Borovju. Dakle, nije istina da Zagreb ne gradi ništa.
Samo što gradilište u Podbrežju nije odgovor na svako pitanje o stanovanju do kraja mandata. Pogotovo ne na pitanje o studentima koji smještaj trebaju ove jeseni, a ne nakon završetka svih planskih procedura i svečanih predstavljanja vizualizacija.
Za usporedbu političkih prioriteta zanimljivo je pogledati koliko Grad zna biti razrađen kada mu je do neke teme posebno stalo.
Za redovne kulturne programe u 2026. odobrena je potpora za 1.663 programa. Postoje zasebni pozivi, višegodišnje institucionalne potpore, kulturne prakse, platforme i programi. Financiraju se, među ostalim, Operacija grad, Centar za ženske studije i eksperimentalna slobodna scena.
Ništa od toga samo po sebi nije nezakonito ni beskorisno. Kulturni program nije ukrao studentski krevet, a ukidanjem festivala ne nastaje automatski građevinska dozvola.
Ali kontrast je politički zanimljiv: za neke potrebe postoji precizno razrađen gradski odgovor. Za problem koji vlastiti zastupnik opisuje kao uzrok rasta najamnina zasad slušamo što bi trebala napraviti Vlada.
Studentu bi, doduše, odgovarala i sasvim neeksperimentalna soba. Krevet, stol, utičnica. Bez interdisciplinarnog pristupa, ako ikako može.
Zato pitanje Živkoviću nije zašto kritizira Vladu. Neka je kritizira. Pitanje je što njegova politička opcija konkretno nudi sa svoje strane: koju lokaciju, koliko novca, koliko mjesta i u kojem roku?
Ako je odgovor da je Grad nešto predložio, a država blokirala, neka pokažu projekt i prepreku. To bi bila vrlo korisna rasprava.
Ako takvog projekta nema, onda ostaje neobična podjela poslova: Možemo prepoznaje problem, Vlada ga treba riješiti, a podstanari dotad financiraju prijelazno razdoblje.
Na kraju bi možda pomogao jedan sastanak. Marin Živković iz Sabora mogao bi pozvati Marina Živkovića iz zagrebačke stambene politike.
Dnevni red već imaju.
Još samo da netko ponese plan gradnje.
