Posebno emotivan trenutak obilježio je svečano otvorenje novog kulturno turističkog centra u Kotoribi, smještenog u obnovljenoj zgradi nekadašnje škole. Pred okupljene je stala bivša ravnateljica Snježana Matoš, osoba čiji je život s ovom zgradom povezan na način koji se ne može svesti samo na godine provedene u školskim klupama i zbornici.
U te je prostorije prvi put ušla kao učenica. Ondje je učila, odrastala i stvarala svoje prve školske uspomene. Godinama poslije vratila se u istu školu, ovoga puta kao prosvjetna djelatnica, a zatim i ravnateljica, provodeći velik dio svog profesionalnog života među generacijama mladih Kotoripčana.
Zato njezino obraćanje na otvorenju nije bilo tek još jedan govor u svečanom programu. Bio je to povratak na mjesto koje je obilježilo velik dio njezina života.
Prisjetila se vremena kada su hodnicima odzvanjali dječji glasovi, školskih dana, rada s učenicima i kolegama te brojnih generacija koje su upravo između tih zidova učile prva slova, sklapale prijateljstva i stvarale uspomene koje su ponijele sa sobom u život.
Za mnoge stanovnike Kotoribe stara škola nije tek zgrada iz 1860. godine. Ona je mjesto prvih petica i jedinica, školskih priredbi, prijateljstava, učitelja kojih se pamti desetljećima kasnije, ali i bezbroj malih trenutaka koji su oblikovali odrastanje generacija.
Upravo zato obnova zgrade i njezina nova namjena nose posebnu simboliku. Iako u njoj više neće svakodnevno zvoniti školsko zvono, vrata će ponovno biti otvorena ljudima. Nekadašnja škola od sada će živjeti kao kulturno turistički centar, prostor susreta, događanja, kulture, rada udruga i okupljanja mještana.
Za Snježanu Matoš taj je trenutak zasigurno imao dodatnu težinu. Vratiti se pred zgradu u kojoj je najprije bila dijete, a kasnije desetljećima odgajala i obrazovala druge generacije, sada kada ona započinje potpuno novo poglavlje.
Stara škola tako nije otišla u prošlost. Promijenila je svoju ulogu, ali je sačuvala ono najvažnije, uspomene ljudi koji su u njoj ostavili dio svoga života.
A među njima je i Snježana Matoš, čija osobna priča možda najbolje pokazuje koliko jedna školska zgrada može biti više od zidova, učionica i hodnika.
