Imam trideset i nešto. Ono „i nešto“ svake godine zvuči malo teže, ali pustimo to. Bitno je da se konačno dogodilo ono što mi je mama prorokovala još od moje dvadeset i pete: skrasila sam se.
Znam, znam. Sve su moje prijateljice čekale ovaj trenutak. Neke sa strepnjom, neke sa skepsom, a jedna s otvorenom zavišću koju nije ni pokušala sakriti. Godinama sam bila ona koja još traži. Ona koja „ima previsoke kriterije“. Ona kojoj su na svakom rođendanskom stolu, negdje između torte i treće kave, dobronamjerno objašnjavali da vrijeme ne staje i da bi se možda mogla malo spustiti na zemlju.
I onda se pojavio on.
Ozbiljan. Stabilan. Od onih koji ne nestanu nakon tri dana šutnje. Od onih koji su tu svakog prvog u mjesecu, bez iznimke, bez izgovora, bez onog legendarnog „javim ti se“, koje u prijevodu znači da se nikad više neće javiti. Kad on kaže da će biti tu sljedećih dvadeset i pet godina, čovjek mu jednostavno vjeruje. Ima u njemu nešto čvrsto, pouzdano i pomalo zastrašujuće konačno.
Mama je oduševljena. Tata je, prvi put u životu, klimnuo glavom i rekao: „E, to je sad nešto ozbiljno.“ Cijela obitelj odahnula je kao da su godinama zadržavali dah. Napokon netko pouzdan. Napokon netko tko ostaje.
A ja? Ja sam, iskreno, u početku imala tremu.
Jer nije sve bilo bajka. Prije njega bilo je razdoblje koje bih nazvala “terenskim istraživanjem”. Bilo je onih koji su izgledali savršeno na papiru, a u stvarnosti bi te ostavili na cjedilu čim zagusti. Bilo je onih koji su obećavali brda i doline, pa ti nakon dva mjeseca priznali da zapravo „nisu spremni za nešto ozbiljno“. Bilo je i onih uz koje sam se osjećala kao da živim u tuđem stanu — jer sam, doslovno, živjela u tuđem stanu. Svakog mjeseca plaćaš, a na kraju ništa nije tvoje.
To je druga velika drama moje generacije. Odgojili su nas u uvjerenju da odrasla osoba ima svoja četiri zida, a onda smo odrasli i shvatili da su ona postala luksuz za one koji su ih naslijedili ili se rodili u povoljnijem trenutku. Ostali se sele iz podstanarstva u podstanarstvo, s kutijama koje nikad do kraja ne raspakiraju. Čemu, kad će za godinu dana možda opet nekamo drugamo?
Zato je ovaj korak bio velik. Možda najveći u mom životu.
Dugo sam se premišljala. Vagala. Pravila tablice — da, tablice u Excelu, s bojama. Pitala sam se jesam li spremna vezati se na tako dugo. Dvadeset i pet godina nije šala. Duže je to nego što traju države, frizure i političke koalicije. Kad se na nešto obvežeš na dvadeset i pet godina, to više nije zaljubljenost — to je institucija.
Prijateljice su me pitale ono neizbježno:
„Ali Elena, osjećaš li ti leptiriće?“
I tu moram biti poštena. Leptirića nema. Nema treperenja u želucu ni neprospavanih noći od uzbuđenja. Ono što ja imam nešto je zrelije i mirnije: sigurnost. Znam točno što me čeka svakog mjeseca. Znam koliko, znam datum i znam da se neće predomisliti i nestati. A u mojim godinama, nakon svega, sigurnost je postala neusporedivo privlačnija od leptirića. Leptirići, na kraju krajeva, kratko žive.
Ima on, doduše, i svoje ćudi. Ima dana kad je fiksan i predvidiv, i tada mi je najdraži. A ima i trenutaka kad postane promjenjiv i hirovit, kad mu raspoloženje ovisi o nekim silama izvan naše veze — o nečemu na što ni on ni ja ne možemo utjecati, a o čemu, priznajem, sada znam mnogo više nego što sam ikada željela znati. Tada zadržim dah i molim se da se smiri.
Uglavnom se smiri. Uglavnom.
Roditelji su, naravno, pomogli. Kao i uvijek.
„Malo ćemo mi dodati“, rekli su, kao da se radi o novom kauču, a ne o odluci koja će me pratiti godinama.
To je još jedna istina moje generacije koju rijetko izgovaramo naglas: mnogi od nas skrasili su se tek kada su se roditelji pobrinuli da imamo s čime.
I tako, dragi moji, evo me. Skrasena. Vezana. Ozbiljna žena s ozbiljnom ob-vezom, konačno.
Sinoć smo on i ja proslavili prvu zajedničku noć pod istim krovom.
Moj najdraži, jedini i ljubljeni stambeni kredit.
Sjedila sam na podu među neraspakiranim kutijama, s čašom pjenušca u ruci, i gledala svojih šezdeset i pet kvadrata. Moj dom — i, na neki način, njegov — barem sljedeća dva i pol desetljeća. Podigla sam čašu prema ugovoru na stolu i nazdravila.
Za nas. Za dugo i sretno.
Dvadeset i pet godina. Zaboga. Nadam se samo da ću ga otplatiti prije nego što se ponovno zaljubim — ovaj put u nekoga tko ne dolazi s kamatom.
