Organizatori molitve prve subote zatražili su prostor na trgu, no prema njihovim navodima odbijeni su uz obrazloženje da se okupljanje ne uklapa u programe Grada. Istodobno, Grad je na Veliki petak na Franjevačkom trgu organizirao javno druženje uz 1.200 porcija srdela i prigodan glazbeni program. Pitanje više nije sviđa li se nekome molitva – nego vrijede li ista pravila za sve.
Kad Grad odlučuje što građani smiju raditi u javnom prostoru
Postoji jedno jednostavno pitanje na koje bi Grad Čakovec trebao dati vrlo jednostavan odgovor:
Po kojem zakonu Grad može reći građanima da njihova mirna molitva nije dovoljno „gradski program” da bi joj bilo mjesto na gradskom trgu?
Pitanje nije teološko. Nije ni stranačko. Nije pitanje sviđa li se nekome krunica, muškarci koji je mole, njihove nakane ili političke i društvene poruke koje se uz tu inicijativu ponekad vežu.
Ovo je pitanje jednakih kriterija za korištenje javnog prostora.
Prema informacijama kojima raspolažemo, organizatori javne molitve krunice prve subote zatražili su mogućnost održavanja molitve na javnom prostoru u Čakovcu. Odgovor Grada, prema navodima organizatora, bio je negativan uz obrazloženje da se takvo okupljanje ne uklapa u programe Grada.
I tu počinje problem.
Jer ako je kriterij za korištenje gradskog trga to da se nešto mora uklapati u „programe Grada”, onda se građanima mora vrlo jasno objasniti što točno znači taj kriterij, tko ga je propisao i gdje piše da Grad odlučuje koje će se zakonito javno izražavanje građana uklopiti u njegov program, a koje neće.
Jer javni trg nije privatni dnevni boravak gradske uprave.
To je javni prostor.
A Ustav Republike Hrvatske nije napisan tako da građanin prvo mora pitati lokalnu vlast sviđa li joj se ono što želi javno izraziti.
Ustav jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi te slobodno javno očitovanje vjere. Jamči i pravo na javno okupljanje.
Zakon o javnom okupljanju pritom vrlo jasno polazi od toga da svatko ima pravo na javno okupljanje pod zakonskim uvjetima, a ograničenja tog prava moraju imati zakonsku osnovu i biti nužna radi zaštite drugih prava, pravnog poretka, javnog morala ili zdravlja.
Drugim riječima: „Ne uklapa se u naš program” samo po sebi nije pravni argument.
Ako postoji konkretna zakonska zapreka, Grad je treba navesti.
Ako postoji sigurnosni razlog, neka ga navede.
Ako postoji problem s terminom, prometom, bukom, kapacitetom ili drugim legitimnim interesom, neka ga obrazloži.
Ako postoji odluka Gradskog vijeća koja uređuje korištenje javnih površina, neka je pokaže.
Ali ako je stvarni razlog jednostavno to da se gradskoj vlasti ne sviđa sadržaj okupljanja, onda više ne govorimo o upravljanju javnim prostorom. Govorimo o vrlo opasnom presedanu.
Jer danas je to krunica.
Sutra može biti neka druga vjerska zajednica.
Prekosutra politička inicijativa.
A dan poslije toga skup građana koji će vlasti biti neugodan iz nekog trećeg razloga.
Javna vlast ne postoji zato da određuje koje su poruke građana dovoljno poželjne da bi smjele biti javno izrečene.
A onda dolazimo do Velikog petka
Ovdje priča postaje još zanimljivija.
Grad Čakovec službeno je objavio da je na Veliki petak 3. travnja 2026. na Franjevačkom trgu organizirao javno druženje građana uz podjelu 1.200 porcija prženih srdela. U službenoj objavi Grada navodi se i da je održan prigodan glazbeni program KUD-a „Mihovljan”.
Dakle, istoga dana koji za katolike ima jedno od najsvetijih i najozbiljnijih značenja u godini, gradski trg može biti mjesto organiziranog javnog programa, hrane, druženja i glazbe.
To samo po sebi nije nikakav problem.
Naprotiv.
Građani imaju pravo družiti se.
Udruga ima pravo organizirati događaj.
Glazbenici imaju pravo nastupati.
Grad smije organizirati javne manifestacije.
Ali upravo zato nastaje pitanje koje Grad ne može zaobići:
Ako je javni prostor dovoljno neutralan za gradsko organizirano druženje i glazbeni program na Veliki petak, po kojem kriteriju isti taj javni prostor nije dovoljno neutralan za mirnu molitvu građana?
To je pitanje koje zaslužuje odgovor.
Ne ideološki odgovor.
Ne odgovor tipa „to nije u programu Grada”.
Nego pravni odgovor.
Koji propis? Koji članak? Koja odluka? Koji kriterij?
I, najvažnije:
Primjenjuje li se taj kriterij jednako na sve?
Grad nije vlasnik javnog mišljenja
Grad upravlja javnim prostorom. To je normalno i potrebno.
Ali upravljanje nije isto što i ideološko filtriranje.
Gradonačelnica, gradska uprava i gradske službe imaju ovlasti koje im daju zakoni i gradski akti. Nemaju opću ovlast odlučivati koja je svjetonazorska poruka dovoljno prihvatljiva za javni trg.
Ustav upravo zato i govori o slobodi savjesti, vjeroispovijedi i javnom očitovanju vjere.
A još je važnije nešto drugo: javna vlast mora biti posebno oprezna kada odlučuje o pravima koja pripadaju i onima s čijim se stavovima ne slaže.
Jer prava nisu prava samo onda kada ih koristimo mi.
Prava imaju smisla upravo onda kada ih može koristiti i netko čija nam se poruka ne sviđa.
Možemo se ne slagati s porukama molitelja.
Možemo ih kritizirati.
Možemo smatrati njihove nakane konzervativnima, patrijarhalnima, zastarjelima ili politički problematičnima.
Netko drugi može smatrati suprotno.
Sve je to dio demokratskog društva.
Ali Grad ne bi smio postati arbitar svjetonazorske podobnosti građana na javnom trgu.
I zato jedno vrlo konkretno pitanje
Tko je točno donio odluku kojom se odbija zahtjev za održavanje molitve?
Je li to gradonačelnica?
Gradska uprava?
Upravni odjel?
Neko povjerenstvo?
Druga gradska služba?
Postoji li formalno rješenje?
Koji je njegov pravni temelj?
Na koju se odluku, pravilnik ili drugi propis Grad poziva?
Je li protiv odluke dopušten pravni lijek?
I je li istim kriterijem Grad odbijao i druge građane i udruge kada njihovi programi nisu bili dio službenog programa Grada?
To nisu provokativna pitanja.
To su osnovna pitanja javne odgovornosti.
Ustav čak izrijekom propisuje da pojedinačni akti tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu te da je zajamčena sudska kontrola njihove zakonitosti.
Čakovec ne treba biti grad u kojem se pita: „Sviđa li se vlasti vaša molitva?”
Čakovec može biti grad u kojem će se građani međusobno slagati i ne slagati.
Može biti grad u kojem će jedni moliti krunicu, drugi pjevati, treći prosvjedovati, četvrti organizirati humanitarnu akciju, a peti samo prolaziti trgom i ignorirati sve navedeno.
To je javni prostor.
To je demokracija.
I upravo zato je potpuno legitimno pitati Grad Čakovec:
Ako je molitva mirna, zakonita i uredno prijavljena – što je točno prepreka?
Ako postoji zakonska prepreka, recite je javno.
Ako postoji objektivan razlog, obrazložite ga.
Ako postoji gradski pravilnik, pokažite ga.
Ako postoji jednaki kriterij koji vrijedi za sve, objavite ga.
Ali ako je jedini odgovor da se molitva „ne uklapa u programe Grada”, onda se postavlja mnogo ozbiljnije pitanje:
Je li javni trg prostor građana ili prostor programa gradske vlasti?
Jer Grad može organizirati program.
Može upravljati prostorom.
Može štititi javni red.
Ali ne bi smio upravljati savješću svojih građana.
A ako se na javnom trgu smije organizirati gradsko druženje s hranom i glazbom na Veliki petak, onda građani imaju puno pravo pitati zašto bi upravo njihova tiha molitva bila ono što se u javnom prostoru „ne uklapa”.
Odgovor na to pitanje ne bi trebao biti politički.
Trebao bi biti – pravni.
Službeno pitanje poslati ćemo i u Grad, da čujemo i drugu stranu.
