Obitelj Luke Palatinuša ima pravo na istinu. Javnost ima pravo tražiti odgovornost. Ali nitko nema pravo presudu napisati prije nego što je završena istraga.
Smrt 38-godišnjeg Luke Palatinuše nije još jedna vijest iz crne kronike. To je ljudska tragedija koja iza sebe ostavlja obitelj kojoj nijedan nalaz, inspekcija ni sudska odluka neće vratiti sina, supruga, oca ili prijatelja.
Upravo zato prema ovom slučaju treba biti ozbiljniji nego što smo posljednjih dana.
Jer kada čovjek umre u bolnici, najlakše je pronaći jedno lice.
Ime.
Funkciju.
Fotografiju.
I ispod nje postaviti pitanje: Tko je kriv?
Problem je u tome što lice na fotografiji nije isto što i odgovor na pitanje.
I tu počinje granica između novinarstva i javnog linča.
Obitelj traži odgovor. Javnost traži odgovornost. To nije isto što i tražiti krivca pod svaku cijenu.
O okolnostima smrti Luke Palatinuše još se utvrđuju činjenice.
Prema dosad objavljenim informacijama, obitelj tvrdi da je Luka na hitni prijem došao s bolovima u prsima i izrazito visokim krvnim tlakom te smatra da njegovo stanje nije bilo dovoljno ozbiljno shvaćeno. Iz bolnice, s druge strane, navode da je odmah pregledan, da su napravljeni EKG, laboratorijske pretrage i mjerenje tlaka te da je dobio terapiju, nakon čega je upućen u čekaonicu. Ondje mu se stanje naglo pogoršalo. Unatoč reanimaciji, preminuo je.
To su ozbiljne i međusobno važne informacije.
Ali one još nisu pravomoćna presuda.
Nisu ni konačan stručni nalaz.
I nisu odgovor na pitanje gdje je točno nastao propust — ako je propusta bilo.
To tek treba utvrditi.
A upravo je to posao zdravstvene inspekcije, stručnih tijela, nadležnih institucija i, ako za to bude osnove, pravosudnih tijela.
Novinarstvo taj posao ne smije preuzeti.
Ravnatelj nije sinonim za bolnicu
U ovom slučaju postoji još jedan problem koji je u javnoj raspravi gotovo potpuno nestao.
Funkcija ravnatelja zdravstvene ustanove nije isto što i funkcija liječnika koji pregledava pacijenta.
Aktualni ravnatelj Županijske bolnice Čakovec Nikola Hren po struci je diplomirani pravnik. To nije nikakva tajna niti okolnost koju treba koristiti kao obranu ili optužbu. To je jednostavno činjenica. Službeni adresar bolnice navodi ga kao ravnatelja i dipl. iur.
Još je važnije što hrvatski Zakon o zdravstvenoj zaštiti jasno određuje funkciju ravnatelja: on organizira i vodi poslovanje zdravstvene ustanove, predstavlja je i zastupa te odgovara za zakonitost njezina rada. Zakon istodobno predviđa i druge stručne funkcije unutar bolnice, uključujući područje sestrinstva i kvalitete.
Drugim riječima, ravnatelj svakako nije osoba bez odgovornosti.
Ali odgovornost nije jedna velika ladica u koju možemo ubaciti sve što se u bolnici dogodi.
Postoji odgovornost za upravljanje.
Postoji odgovornost za organizaciju rada.
Postoji odgovornost za zakonitost.
Postoji odgovornost za stručni medicinski postupak.
Postoji odgovornost pojedinog zdravstvenog radnika.
Postoji odgovornost stručnih tijela.
A ponekad postoji i odgovornost sustava koji je godinama dopuštao da se problem gomila.
Ako je, primjerice, problem bio u organizaciji hitnog prijema, kadrovskoj popunjenosti, protokolima, nadzoru ili ignoriranju upozorenja struke, tada se mora utvrditi tko je za to bio nadležan, tko je za problem znao i što je mogao učiniti.
Ako je problem nastao zbog konkretne medicinske procjene liječnika ili drugog zdravstvenog radnika, tada treba utvrditi njihovu profesionalnu odgovornost.
Ako se pokaže da je odgovornost na više razina, treba je utvrditi na svim tim razinama.
To je odgovornost.
Sve ostalo je prečac.
Najlakša meta uvijek je čovjek na vrhu
Postoji jedan vrlo razumljiv mehanizam u krizama.
Kada sustav zakaže, javnost želi lice.
Ne želi organizacijsku shemu.
Ne želi pravilnik.
Ne želi čitati o nadležnostima.
Ne želi čekati stručni nalaz.
Želi ime.
I tu mediji imaju ogromnu odgovornost.
Fotografija ravnatelja uz tekst o smrti pacijenta može stvoriti dojam koji nijedan kasniji demanti više ne može potpuno poništiti.
Čitatelj ne mora pročitati dvadeset odlomaka teksta.
Dovoljno je da vidi fotografiju, naslov i nekoliko riječi: bolnica, smrt, ravnatelj.
Veza je u njegovoj glavi već uspostavljena.
Ravnatelj postaje lice tragedije.
A lice tragedije vrlo se brzo pretvara u lice krivnje.
To je opasno.
Ne zato što ravnatelje treba štititi od kritike.
Nego zato što nitko, pa ni ravnatelj bolnice, ne smije biti proglašen krivcem prije nego što je utvrđeno za što je konkretno odgovoran.
I ne, ovo nije obrana ravnatelja
Važno je to reći potpuno jasno.
Ovo nije tekst kojim se Nikolu Hrena proglašava nevinim.
Niti je to tekst kojim se bilo kome u Županijskoj bolnici Čakovec unaprijed pripisuje krivnja.
To jednostavno nije moguće znati prije nego što se utvrde sve činjenice.
Ako se pokaže da je netko pogriješio — treba odgovarati.
Ako se pokaže da je netko zanemario upozorenje — treba odgovarati.
Ako se pokaže da je organizacija rada bila takva da je ugrožavala pacijente — treba utvrditi tko je za to bio odgovoran i zašto ništa nije učinjeno.
Ako se pokaže da je odgovornost na razini upravljanja — treba je jasno imenovati.
Ako se pokaže da je riječ o stručnoj pogrešci pojedinca — ne smije se zbog političkog ili medijskog pritiska ta odgovornost prebaciti na nekoga drugoga.
A ako se pokaže da propusta nije bilo, tada se i to mora imati hrabrosti javno reći.
Pravda nije u tome da netko mora biti proglašen krivim. Pravda je u tome da kriv bude onaj za koga se dokazima utvrdi da jest odgovoran.
Javnost ne treba brzog krivca. Treba točan odgovor.
Posebno je važno ovo razumjeti u slučaju Luke Palatinuše.
Njegova obitelj ne treba medijski rat.
Ne treba im još jedna naslovnica.
Ne treba im političko prepucavanje.
Ne treba im natjecanje portala u tome tko će prvi pronaći krivca.
Treba im odgovor na jednostavno, ali strašno teško pitanje:
Što se dogodilo Luki i zašto mu nije spašen život?
Na to pitanje treba odgovoriti stručno, precizno i bez zaštite bilo koga.
Ako je netko pogriješio, neka se to kaže.
Ako je pogriješio sustav, neka se kaže.
Ako su zakazali protokoli, neka se promijene.
Ako je zakazala organizacija, neka se utvrdi tko ju je morao osigurati.
Ako je odgovoran pojedinac, neka odgovara pojedinac.
Ako je odgovorna uprava, neka odgovara uprava.
Ali nemojmo unaprijed odlučiti odgovor samo zato što nam je tako lakše.
Jer bolnica nije jedan čovjek
To je možda najvažnija stvar koju javna rasprava mora razumjeti.
Bolnica nije ravnatelj.
Bolnica nisu ni liječnici.
Bolnica nisu ni medicinske sestre.
Bolnica je sustav.
U tom sustavu postoje ljudi, protokoli, smjene, odjeli, odluke, odgovornosti, komunikacija, oprema, organizacija, nadzor i pravila.
Kada se dogodi tragedija, treba pregledati cijeli lanac.
Ne samo posljednju kariku.
Jer ponekad posljednja karika pogriješi.
Ponekad je posljednja karika samo posljednja koja je ostala bez mogućnosti da ispravi ono što su drugi prije nje propustili.
A ponekad je odgovornost doista vrlo konkretna i vrlo osobna.
Zato istraga mora početi od činjenica, a ne od fotografije.
Ozbiljno novinarstvo mora izdržati pritisak emocije
Nitko normalan neće od javnosti tražiti da ostane hladna pred smrću 38-godišnjeg čovjeka.
Emocija je prirodna.
Bijes je razumljiv.
Pitanja su opravdana.
Ali upravo u takvim trenucima novinarstvo mora biti hladnije od društvenih mreža.
Jer ako novinarstvo samo ponovi ono što javnost već misli, ono više nije korektiv društva.
Ako umjesto pitanja ponudi presudu, nije istražilo ništa.
Ako umjesto odgovornosti ponudi žrtvenog jarca, nije pomoglo obitelji.
I ako fotografijom jedne osobe stvori dojam da je time pronađen uzrok tragedije, možda je proizvelo klik — ali nije proizvelo istinu.
Luka zaslužuje više od toga
Luka Palatinuša zaslužuje da njegova smrt ne bude pretvorena u još jedan medijski obračun.
Njegova obitelj zaslužuje da se svaka sekunda njegova dolaska u bolnicu, svaki pregled, svaka odluka i svaki postupak pažljivo analiziraju.
Zaslužuju znati tko je što učinio.
I što je još važnije — što je trebalo biti učinjeno, a nije.
Ako se utvrdi odgovornost, javnost mora znati za nju.
Ali do tog trenutka moramo imati dovoljno profesionalne i ljudske pristojnosti da razlikujemo pitanje od presude.
Ravnatelj može biti odgovoran za ono za što je zakonom i svojim položajem odgovoran.
Liječnik može biti odgovoran za ono što je učinio ili propustio učiniti.
Sustav može biti odgovoran za ono što je godinama dopuštao.
A moguće je i da odgovornost bude podijeljena.
Sve to mora pokazati postupak.
Ne naslov.
Ne Facebook.
Ne fotografija.
Ne bijes.
Fotografija ravnatelja je najlakši odgovor na tragediju. Ali upravo zato može biti i najpogrešniji.
Jer iza nje nije odgovor na pitanje zašto je Luka umro.
Odgovor je negdje u činjenicama.
I upravo tamo ga treba tražiti.
