Kada roditelji ostare ili se suoče s teškim zdravstvenim poteškoćama, obitelj se često nađe pred iznimno teškom i emotivnom odlukom. Posebno je izazovno kada je bolesnoj majci ili ocu potrebna cjelodnevna skrb, a ukućani objektivno nemaju fizičke, psihičke ili materijalne mogućnosti pružiti im odgovarajući nadzor i njegu u vlastitom domu.
U takvim trenucima, uz praktična pitanja, gotovo se redovito javlja i dubok osjećaj krivnje. Mnogi se vjernici pitaju znači li smještaj u dom za starije i nemoćne da su iznevjerili Božju zapovijed o poštovanju roditelja te da su ih jednostavno napustili i prepustili drugima.
Životna dilema s kojom se suočavaju mnogi
Upravo s takvom teškom dilemom suočila se jedna vjernica čija je 75-godišnja majka nakon pretrpljenog moždanog udara ostala potpuno ovisna o pomoći drugih. Iako je majka mogla samostalno hodati, izgubila je moć govora, teže se snalazila u vremenu i prostoru te joj je bio potreban stalan nadzor.
Kći je željela majci pružiti najbolju moguću skrb, no njezin se suprug protivio dovođenju bolesne punice u njihov zajednički dom. Razapeta između osjećaja dužnosti prema majci, braka i vlastitih ograničenja, kći se obratila svećeniku Viktoru Nikišovu tražeći duhovni savjet i usmjerenje.
Razumna ljubav umjesto slijepe žrtve
Svećenik je naglasio kako za ovakve situacije ne postoji jednoznačan ili univerzalan odgovor koji bi vrijedio za sve obitelji. Istaknuo je da Božja zapovijed o poštovanju roditelja ne zahtijeva od djece da po svaku cijenu ugroze vlastito zdravlje, brak ili stabilnost obitelji pokušavajući sami preuzeti ulogu profesionalnog medicinskog osoblja.
Pozivajući se na mudrost Teofana Zatvornika, podsjetio je da ljubav prema bližnjemu mora biti razumna, a ne slijepa ili destruktivna.
Ako osoba unaprijed zna da fizički i psihički ne može izdržati cjelodnevni napor oko teškog bolesnika, konstantna iscrpljenost mogla bi dovesti do očaja, narušavanja obiteljskog mira i ozbiljnih sukoba u braku. U takvim okolnostima, smještaj u specijaliziranu ustanovu koja pruža kvalitetnu i stručnu njegu nije čin odbacivanja, nego human, zreo i odgovoran izbor.
Odlazak u dom ne prekida obiteljske veze
Svećenik je posebno naglasio da odlazak u dom ne znači kraj brige i ljubavi prema roditeljima. Djeca mogu svakodnevno posjećivati roditelja, donositi mu hranu, moliti pored njegova kreveta i pružati mu prijeko potrebnu toplinu i pažnju.
Najvažnije je da se ovakva odluka ne donosi u žurbi niti pod pritiskom osjećaja krivnje. Za kršćane, ljubav se ne mjeri time živi li roditelj pod istim krovom s djecom, nego količinom stvarne brige, pažnje i prisutnosti koju mu pružaju u svakodnevnom životu.
Smještaj u dom, uz redovite posjete i stručnu medicinsku skrb, može biti blagoslov koji omogućuje i bolesnom roditelju i njegovoj obitelji potreban mir i sigurnost.
