Amandman je prihvaćen, dva milijuna eura su osigurana, a kraj rujna donosi prizor koji otvara ozbiljna pitanja: na jednom od najopasnijih raskrižja u Međimurju još nema gradilišta.
Na raskrižju državne ceste D20 i županijske ceste 2022 između Male Subotice i Orehovice danas nema strojeva, nema radova, nema naznake da će se do kraja godine izgraditi rotor za koji je u financijskom planu Hrvatskih cesta osigurano dva milijuna eura.
A upravo je to sada ključno pitanje.
Što se događa s projektom?
Vlada je u prosincu 2025. prihvatila amandman saborskog zastupnika Ivice Bakse kojim se za izgradnju kružnog toka na ovom raskrižju osiguravaju dodatna dva milijuna eura u okviru financijskog plana Hrvatskih cesta za 2026. godinu i projekcija za 2027. i 2028. godinu. Tada je objavljeno da će sredstva omogućiti početak realizacije projekta, uključujući potrebnu dokumentaciju i pripremu zahvata.
Gotovo deset mjeseci kasnije, međutim, sâm pogled na raskrižje otvara novo pitanje:
Je li projekt uopće dovoljno pripremljen da se sredstva predviđena za ovu godinu mogu realizirati?
Amandman je samo prvi korak. Netko projekt mora provesti
Osigurati novac u državnom proračunu nije isto što i izgraditi rotor.
Nakon prihvaćenog amandmana slijede projektiranje, dozvole, imovinsko-pravni odnosi, postupci nabave i na kraju – radovi.
Upravo zato sada nije pitanje treba li zahvaliti onima koji su izborili sredstva. Treba.
Ali nakon toga dolazi pitanje za one koji su odgovorni za realizaciju.
Gdje je zapelo?
I tko je odgovoran za sljedeći korak?
Jer ako je problem u dokumentaciji – tko je zadužen za dokumentaciju?
Ako je problem u nadležnostima – tko ih treba riješiti?
Ako je problem u postupku javne nabave – kada će biti pokrenut?
Ako je problem nešto četvrto – zašto javnost o tome nije jasno informirana?
Građani Međimurja ne trebaju još jedno prebacivanje odgovornosti s jedne institucije na drugu.
Pitanje za ŽUC, Hrvatske ceste i Međimursku županiju
Ovo je projekt u kojem se isprepliću državna i županijska infrastruktura.
Zato odgovore treba tražiti od svih uključenih.
Hrvatske ceste: u kojoj je fazi projekt rotora i hoće li sredstva predviđena za 2026. biti ugovorena i realizirana?
Županijska uprava za ceste: što je do sada poduzeto s obzirom na to da se rotor gradi na raskrižju državne i županijske ceste?
Međimurska županija: je li sa svoje strane učinila sve što je potrebno kako bi se projekt mogao realizirati i postoji li problem koji je potrebno riješiti na županijskoj razini?
I možda najvažnije pitanje za sve njih:
Koji je konkretan rok u kojem će građani moći vidjeti početak radova?
Ne okvirni odgovor.
Ne „u pripremi“.
Ne „projekt je u proceduri“.
Nego datum.
Hoće li dva milijuna eura ostati samo stavka u financijskom planu?
Ovdje dolazimo do problema koji je puno širi od jednog raskrižja.
Jer nije dovoljno izboriti novac za Međimurje.
Taj novac treba znati i pretvoriti u realizirani projekt.
Ako se za neki projekt osiguraju milijuni eura, a zatim se projekt ne realizira predviđenom dinamikom, postavlja se sasvim legitimno pitanje – što se događa s tim novcem?
Hoće li biti prenesen u sljedeću godinu?
Hoće li se ponovno morati osiguravati?
Hoće li zbog proteka vremena i rasta cijena prvotno osigurani iznos postati nedostatan?
I na kraju – hoće li razliku ponovno morati pokrivati Međimurje?
To nije teorijsko pitanje.
Slična se pitanja mogu postaviti i na primjeru Učeničkog doma u Čakovcu. Za njegovu modernizaciju Vlada je prihvatila amandman vrijedan dva milijuna eura za 2025. godinu.
Međutim, projekt je u konačnici nastavljen kao investicija Međimurske županije, koja je za rekonstrukciju smještajnih prostora ugovorila radove vrijedne 2,186 milijuna eura, dok službena stranica Županije danas navodi ukupnu vrijednost projekta rekonstrukcije doma i restorana od 3,9 milijuna eura.
To pokazuje koliko je važno nakon osiguranih sredstava postaviti još jedno pitanje:
Koliko će na kraju stvarno koštati projekt i tko će platiti razliku?
Ne radi se o političkim bodovima, nego o javnom novcu
Ovo nije priča protiv Vlade.
Upravo suprotno.
Ako Vlada prihvati amandman i osigura novac za projekt koji je Međimurju potreban, onda je odgovornost lokalnih i nadležnih infrastrukturnih institucija da se taj novac pretvori u ono zbog čega je osiguran.
A rotor na ovom raskrižju nije luksuz.
O opasnosti ovog mjesta govori se godinama. Upravo je zbog toga i traženo rješenje kroz izgradnju kružnog toka.
Zato bi bilo loše da se priča završi na tome da se može reći:
„Izborili smo dva milijuna eura.“
Građani s pravom mogu pitati:
„Dobro. A gdje je rotor?“
Tko će odgovarati ako se projekt ne realizira?
Ako se u narednim mjesecima pokaže da projekt neće biti realiziran u predviđenoj dinamici, odgovornost se ne bi smjela izgubiti negdje između Hrvatskih cesta, ŽUC-a, Županije, projektanata i administrativnih procedura.
Treba znati tko je za što nadležan.
Treba znati gdje je projekt zapeo.
Treba znati koji su rokovi.
I treba znati tko će odgovarati ako se dva milijuna eura predviđena za ovaj projekt ove godine ne uspiju realizirati.
Jer novac u državnom proračunu sam po sebi ne rješava nijedno raskrižje.
To može učiniti tek realiziran projekt.
A danas, na kraju rujna, građani na ovom raskrižju još uvijek ne vide početak radova.
Zato pitanje više nije samo:
„Kada će biti rotor?“
Pitanje je puno konkretnije:
„Hoće li dva milijuna eura za rotor biti iskorištena – i tko će odgovarati ako ne budu?“
Jer Međimurju ne trebaju amandmani koji lijepo izgledaju na papiru.
Međimurju trebaju realizirani projekti.
