U Hrvatskoj više od 70.000 radnika primatelja minimalne plaće suočava se s paradoksom: bruto iznos od 970 eura zvuči obećavajuće, ali nakon poreza i doprinosa, na račun stiže samo oko 740 eura neto. To je porast u odnosu na prošlu godinu, ali u eri inflacije, gdje cijene hrane i stanovanja jure poput maratonskih trkača, ovih novca jedva da dosegne za osnove.
Zamislite: radite 40 sati tjedno, znojite se u tvornici ili za pultom, a na kraju mjeseca vaš “ostatak” nije dovoljan ni za jednu večeru vani bez osjećaja krivnje. Ovo nije samo brojka – to je priča o poniznosti, gdje minimalac postaje minimalni preživljavanje, a ne dostojan život.
Prema podacima Ministarstva rada, minimalna bruto plaća za 2025. iznosi 970 eura, što nakon odbitaka (porez 20% i doprinosi) rezultira neto iznosom od približno 740 eura. Ali evo gdje stvar postaje kisela: u Zagrebu, gdje se koncentriraju poslovne prilike, troškovi života su poput lavine koja sve pokriva. Prosječni najam stana za jednu osobu – recimo, skromne 50 m² u predgrađu – doseže 923 eura mjesečno, prema analizama Njuškala.
Ako ste srećnik i nađete nešto jeftinije u Sesvetama, možda spustite na 600 eura, ali to je rijetkost u ovom tržištu gdje se stanovi iznajmljuju brže nego što se peku krafne. Dodajte režije: za stan od 50-60 m², struja, voda, grijanje i otpad koštaju oko 150 eura, prema procjenama Global Passporta i Numbeoa.
Hrana i higijena? Ako se držite skromne košarice – kruh, mlijeko, povrće, bez luksuznih avokado tostova – to je 175 eura za jednu osobu, uzimajući prosjek od 150-200 eura iz više izvora. Mobilni telefon i internet, osnovni za preživljavanje u digitalnom svijetu, dodaju još 50 eura. Bez automobila (jer tko ga može priuštiti?), ali s javnim prijevozom – 40 eura mjesečno za dnevnu kartu.
Sada napravimo konkretan izračun za samca u Zagrebu koji živi od minimalca. Koristimo realne prosječne brojke iz 2025. godine, temeljene na aktualnim podacima: Neto plaća (minimalac) iznosi 740 eura prema Ministarstvu rada i kalkulacijama za 2025. Najam stana (50 m²) košta 600 eura prema Njuškalu i Net.hr (prosjek za predgrađa). Režije (struja, voda, itd.) iznose 150 eura prema Global Passportu i Numbeu. Hrana i higijena koštaju 175 eura (prosjek iz više izvora, 150-200 €).
Mobilni/internet iznosi 50 eura prema standardnim ponudama operatera. Javni prijevoz košta 40 eura prema Zagrebačkom prometu. Ukupni troškovi iznose 1.015 eura, što rezultira minusom od 275 eura na kraju mjeseca (neto – troškovi). Ako uspijevate naći stan za 500 eura (što je optimistično), ostatak bi bio samo 25 eura – dovoljno za jedan kavu tjedno, ali ne za san o boljem životu.
Rezultat? Minus od 275 eura. To znači da na kraju mjeseca, radnik s minimalcem mora posegnuti po kreditu, pomoći obitelji ili preskočiti obroke – jer “ostatak” je samo minus u bankovnom izvodu. Ova situacija nije samo matematička vježba; ona je podsjetnik na širu sliku.
Inflacija grize, uvoz stranih radnika pritiska tržište, a Vlada, iako je podigla minimalac za 15,5%, nije napravila dovoljan iskorak. Kao što kažu sindikati: “Naš radnik je debelo potplaćen i ponižen.” U Zagrebu, gdje prosječna plaća jedva prelazi 1.400 eura neto, minimalac nije most prema prosperitetu – to je sidro koje drži ljude na dnu.
Možda je vrijeme za veće promjene: subvencije stanovanja, cjenovni plafoni ili, barem, više empatije prema onima koji nose gospodarstvo na svojim leđima. Jer ako minimalac ne pokriva minimum, što onda ostaje za snove?
