Kad smo bili djeca, postojali su dani koje smo odbrojavali. Rođendan. Školski izlet. Polazak na more.
S godinama se to nekako izgubi. Dani postanu puni obveza, kalendar zamijeni uzbuđenje, a rijetko što nas natjera da pomislimo: “Jedva čekam da svane jutro.”
A onda dođe Porcijunkulovo.I ponovno se uhvatimo kako planove slažemo nekoliko dana unaprijed. Dogovaramo društvo, biramo koji ćemo dan doći, razmišljamo gdje ćemo prvo zastati jer upravo je u tome ljepota Porcijunkulova.
Ne vodi vas od točke A do točke B. Pusti vas da lutate. Da skrenete prema glazbi koja vas privuče, zastanete uz štand koji niste planirali obići, produžite razgovor za još jednu kavu ili ostanete na koncertu izvođača kojeg možda niste ni došli slušati.
Tijekom sljedećih pet dana svatko će pronaći svoj razlog za dolazak. Nekoga će privući večernji koncerti, nekoga Doba Zrinskih, drugi će istražiti novu Chill zonu ili Sportsko-rekreativnu zonu, a mnogi će otkriti da su najljepši trenuci upravo oni koje nije moguće pronaći u programu – susreti koji se dogode usput.
Možda će završiti na terasi s prijateljima. Možda uz međimurske specijalitete čiji vas miris vrati godinama unatrag. Možda uz pjesmu koju ćete danima pjevušiti ili rukotvorinu koju ćete ponijeti kući kao uspomenu na jedno ljeto. Zato Porcijunkulovo nikada nije bilo utrka da se vidi što više. Ono je prilika da se na nekoliko dana uspori. Da se grad doživi bez žurbe, da se prepustimo trenutku i dopustimo da nas iznenadi.
Već sutra Čakovec će ponovno postati veliko mjesto susreta. Mjesto na kojem se poznata lica ponovno pronalaze u istim ulicama, djeca nestrpljivo vuku roditelje prema prvoj atrakciji, glazba dopire iz svakog kutka, a ljetne večeri traju malo dulje nego inače.
Još samo jedno spavanje. I onda počinje pet dana koja se ne mjere satima, nego osmijesima, razgovorima i onim tihim osjećajem zbog kojeg se iz godine u godinu vraćamo na isto mjesto.
Jer neke stvari jednostavno prerastemo, a nekima se, bez obzira na godine, uvijek iznova veselimo.
