Knjiga je napisana. Stotinu dana je prošlo, živci su uglavnom sačuvani, unuci su preživjeli dedu, deda je preživio unuke, hrvatska administracija je ostala vjerna sebi, konobarska tacna ponovno je završila u rukama jednog penzionera, a između svega toga nastao je rukopis „Prvih 100 dana penzije“. Sad je stigla i konkretna ponuda za izdavanje knjige.
Cijena cijelog izdavačkog posla iznosi 2.915,63 eura. Nije malo. Pogotovo za penzionera koji je tijekom pisanja knjige naučio da se s mirovinom može svašta, samo ne živjeti kao u reklamama za zlatne godine.
Zato sam odlučio pokušati nešto drugo: umjesto da tražim jednog velikog sponzora koji će financirati knjigu, pokušat ću okupiti puno ljudi koji će joj pomoći da nastane.
Jedan euro, dva, pet, deset ili koliko tko želi i može. Nema minimalnog iznosa.
Jer ovdje nije najvažnije koliko je netko dao. Važnije mi je koliko je ljudi reklo: „Da, želim da ova knjiga bude objavljena.” „Prvih 100 dana penzije“ nije priručnik koji će vas naučiti kako mirno provesti starost, jer je autor već tijekom prvih nekoliko dana dokazao da o mirnom životu nema pojma. To je autobiografski, humoristični i satirični dnevnik prvih stotinu dana jednog novopečenog penzionera koji je mislio da odlaskom u mirovinu završava jedno razdoblje života, a onda otkrio da mu je život samo promijenio raspored.
U knjizi ima svega: čekanja mirovinskih rješenja, hrvatske birokracije, povratka na posao na pola radnog vremena, konobarskih gostiju i njihovih posebnih životnih filozofija, kava, aperitiva, vina i pokoje čašice mudrosti, prvih sportskih medalja čovjeka koji je gotovo do šezdeset druge godine uspješno izbjegavao sportsku slavu, priprema za putovanje na Island, osmrtnica koje penzioner odjednom počne primjećivati, ali prije svega – unuka i obitelji.
Ima u njoj smijeha, ironije, cinizma, ponešto ljutnje, dosta samoironije, ali i onih malih trenutaka zbog kojih čovjek shvati da odlazak u penziju nije završetak života. Možda je upravo suprotno: prvi put nakon puno godina dobiješ priliku malo pažljivije pogledati što ti se svakoga dana događa.
Volio bih da ta knjiga bude objavljena ne samo zato što je moja. Volio bih da dođe do ljudi koji se pripremaju za mirovinu, onih koji su već u njoj, njihove djece i unuka, ali i svih koji još uvijek misle da život ima rok trajanja vezan uz radnu knjižicu. Ako se netko uz nju nasmije vlastitim strahovima od penzije, prepozna svoju obitelj, svoju državu, svog konobara, svog djeda ili samoga sebe, onda je napravila ono zbog čega sam je pisao.
A sada dolazi najvažniji dio ove priče.
Svaki, baš svaki pojedinac, tvrtka, udruga, udruženje, jedinica lokalne samouprave ili drugi podržavatelj koji pomogne izdavanje knjige bit će imenom naveden u samoj knjizi, abecednim redom, bez obzira na visinu donacije.
Dakle, čovjek koji uplati jedan euro bit će naveden jednako kao onaj koji uplati sto.
Neću raditi prvu, drugu i treću ligu donatora. Neće biti zlatnih, srebrnih i brončanih. Podrška je podrška.
Ako netko želi ostati anoniman, naravno, poštovat ću i to.
Pozivam zato pojedince, prijatelje, poznanike i nepoznate ljude, poduzetnike, obrtnike, tvrtke, gradove, općine, udruge, klubove, umirovljenike, konobare, kuhare, književnike, čitatelje, nečitatelje koji bi možda ovom knjigom mogli početi, pa čak i vanzemaljce ako imaju europski račun. Cilj je prikupiti 2.915,63 eura, a akcija traje do 31. listopada 2026.
Kako podržati izdavanje knjige
Donaciju u bilo kojem iznosu možete uplatiti na:
IBAN: HR9724020063200683711
Banka: Erste banka
Opis plaćanja: Donacija za izdavanje knjige „Prvih 100 dana penzije“
Ako želite da vaše ime bude navedeno među podržavateljima u knjizi, uz uplatu svakako navedite svoje ime i prezime, odnosno naziv tvrtke, udruge ili druge organizacije. Ako želite ostati anonimni, dovoljno je to posebno naznačiti.
Ako nas se uključi puno, nikome ne mora biti veliki teret – tisuću ljudi po jedan euro već je tisuću eura.
A još važnije od matematike bilo bi saznanje da iza jedne knjige ne stoji samo autor, nego nekoliko stotina ili možda nekoliko tisuća ljudi koji su odlučili pomoći da jedna priča ne završi u ladici.
Knjigu sam napisao sam, ali bilo bi prekrasno kad bismo je objavili zajedno jer možda je upravo to najbolji završetak „Prvih 100 dana penzije“: da knjiga koja govori o tome kako čovjek nakon radnog vijeka nije postao nevažan bude objavljena zahvaljujući ljudima koji su pokazali da im je njegova priča važna.
Euro po euro – knjiga.
A svi koji joj pomognu do tiskare ostat će zapisani između njezinih korica.
Doslovno.
Gorkić Taradi
Konobar s olovkom
