Kad se dva vlasnika ne mogu dogovoriti, najviše stradaju oni koji s politikom nemaju veze
Ima u Nedelišću jedna zanimljiva priča.
Nećemo reći afera, jer za aferu zasad nemamo dovoljno.
Nećemo reći ni skandal.
Ali ima nešto što sve više podsjeća na onu dobru staru međimursku: „Ja bi, ali onaj drugi ne da.”
U glavnoj ulozi – MESAP.
A tamo, zanimljivo, nema puno nepoznanica.
Međimurska županija vlasnik je 60 posto.
Općina Nedelišće vlasnik je preostalih 40 posto.
U Skupštini MESAP-a sjede župan Matija Posavec i načelnik Nedelišća Nikola Novak.
Direktorica društva je Tonka Rajter.
Dakle, imamo dva vlasnika.
Imamo dvojicu ljudi koji ih predstavljaju u Skupštini.
Imamo direktoricu.
I imamo – MESAP.
Pa bi čovjek očekivao da sve funkcionira.
Jer, zaboga, nije riječ o svjetskoj politici.
Riječ je o sajamskoj dvorani u Nedelišću.
A onda se pojave – stolice
E sad, po Nedelišću kruže razne priče.
O tome tko kome što dopušta.
Tko kome što ne dopušta.
Tko s kim razgovara.
Tko s kim više ne razgovara.
I, naravno, priče o stolicama.
Da, stolicama.
Možda su potpuno nebitne.
Možda je sve samo nesporazum.
Ali ako se ljudi koji bi trebali voditi javno društvo ne mogu dogovoriti oko stvari koje se u normalnom svijetu riješe jednim telefonskim pozivom, onda stolica više nije samo stolica.
Postaje simptom.
I tu priča postaje zanimljiva.
Jer MESAP ipak nije ničija privatna kuća
Da se razumijemo.
Direktorica nije vlasnica MESAP-a.
Ali nije ga vlasnik ni načelnik.
Nije ga vlasnik ni župan.
Vlasnici su jasno navedeni.
A ljudi koji ih predstavljaju također su jasno navedeni.
Zato je sasvim legitimno pitati:
Ako među ljudima koji vode i nadziru sustav postoji problem, tko ga rješava?
I još važnije:
Tko odgovara građanima ako se zbog tih odnosa posao počne raditi lošije?
To nisu tračevi.
To su sasvim normalna pitanja o javnoj imovini.
I onda se dogode djeca
A tu cijela priča dobiva gotovo tragikomičan obrat.
Prije dva tjedna više od stotinu djece iz Dječjeg vrtića Zvončić došlo je u MESAP.
Padala je kiša.
Djeca su trebala prostor.
MESAP ih je primio.
I odjednom nikakav problem.
Sport, druženje, osam različitih aktivnosti i više od stotinu klinaca koji su taj dan koristili prostor koji, barem prema onome što javno vidimo, upravo tome i služi – ljudima.
Sama direktorica Tonka Rajter tada je rekla da joj je drago što je MESAP mogao biti domaćin sportskom danu.
I to je zapravo lijepo.
Ali onda se čovjek zapita:
Ako djeca mogu normalno koristiti MESAP kad je vani kiša, zašto se oko MESAP-a inače stvaraju toliko velike priče?
Možda je problem puno jednostavniji
Možda se Novak i Rajter uopće ne svađaju.
Možda je sve što se priča po Nedelišću napuhano.
Možda su stolice samo stolice.
Možda nema nikakvog problema.
I iskreno – bilo bi najbolje da je tako.
Ali onda ostaje jedno pitanje.
Zašto se o problemu toliko priča?
Jer kad jedna javna firma ima dva javna vlasnika, a njezino se poslovanje počne spominjati kroz međuljudske odnose, onda nije baš dovoljno slegnuti ramenima i reći:
„Ma to ti je njihova stvar.”
Nije.
To je javna stvar.
A gdje je Županija?
Ovdje dolazimo do možda najzanimljivijeg dijela priče.
Ako netko ima 40 posto, razumljivo je da ima svoje interese.
Ali ako netko ima 60 posto, onda ima i veću odgovornost.
Barem bi tako trebalo biti.
Ako direktorica ima problem s jednim od predstavnika vlasnika, što radi drugi?
Ako nema problema – odlično.
Ako ih ima – zašto se ne riješe?
Ako je direktorica problem – neka se to kaže.
Ako nije – neka joj se omogući normalan rad.
Ali ono što sigurno nije dobro jest da javno društvo postane talac osobnih odnosa.
Novak je načelnik. I zato će ga se pitati.
Nikola Novak vodi jednu od najvećih općina u Hrvatskoj.
Na službenoj sjednici Općinskog vijeća održanoj 24. rujna ove godine među ostalim je prihvaćeno i izvješće o poslovanju MESAP-a za 2025. godinu.
Dakle, MESAP nije neka tema koja je pobjegla ispod radara.
O njemu se službeno raspravlja.
O njegovom poslovanju odlučuju se stvari.
I zato je sasvim normalno pitati načelnika:
Je li s direktoricom MESAP-a sve u redu?
Ako jest – super.
Ako nije – što se poduzima?
I možda još važnije:
Može li MESAP normalno raditi bez obzira na osobne odnose svojih ljudi?
To je pitanje koje ne traži političko svrstavanje.
Traži samo odgovor.
Jer djeca nisu ni Novakova ni Rajterina
Djeca koja su prije neki dan trčala po MESAP-u nisu znala tko je vlasnik 40, a tko 60 posto.
Nisu znala tko sjedi u Skupštini.
Nisu znala tko je direktor.
I nisu ih zanimale stolice.
Njih je zanimalo gdje će igrati.
I možda je upravo to najbolji test za sve odrasle koji se oko MESAP-a nešto dogovaraju ili ne dogovaraju.
Može li se sve što rade mjeriti jednostavnim pitanjem – služi li to MESAP-u i ljudima koji ga koriste?
Ako može, problema nema.
Ako ne može…
onda možda nije problem u stolicama.
Možda je problem u tome što su neki ljudi zaboravili čemu stolice zapravo služe – da ljudi sjednu za isti stol i razgovaraju.
A u Nedelišću bi očito upravo to trebalo napraviti.
Sjesti.
Razgovarati.
I prestati se ponašati kao da je MESAP nečija privatna kuća.
Jer nije.
MESAP je javna priča.
A javnost ima pravo pitati što se u njoj događa.
