Na policama trgovina koje nude proizvode po sniženim cijenama pojavili su se proizvodi koji otvaraju ozbiljna pitanja o kvaliteti hrane, deklariranju i zaštiti potrošača. Riječ je o pakiranjima ostataka narezivanja pršuta i pancete, u kojima, prema tvrdnjama autora objavljene analize, znatan dio sadržaja čine tvrda masnoća, kožica i žilavi dijelovi, a ne meso koje kupci očekuju.
U fokusu su proizvodi brendova Dalmesso, iza kojeg stoji Mesna industrija Braća Pivac, te osječke grupe Žito. Prodaju se pod nazivima poput „Pršut fetice“, „Panceta fetice“ i „Pršut bez kosti – Ostaci narezivanja – Krajevi“.
Prema objavljenim fotografijama i analizi pojedinih pakiranja, u njima se mogu pronaći komadi s velikim udjelom bijelog masnog tkiva i svinjske kožice, dok je jestivog mesa znatno manje. Takav sadržaj posebno je problematičan za kupce koji se vode povoljnijom cijenom, a zapravo ne dobivaju količinu mesa koju bi očekivali.
Dodatnu pozornost privlače i podaci na deklaracijama. Na pakiranju proizvoda „Pršut bez kosti – Ostaci narezivanja – Krajevi“ proizvođača Žito, mase 544 grama, navedeno je da 100 grama proizvoda sadrži 28 grama bjelančevina i 18 grama masti. Autor analize upozorava da takve vrijednosti ne odgovaraju vizualno uočljivom udjelu masnog tkiva u pakiranju.
Slična pitanja postavljena su i za Dalmessove „Pršut fetice“, na čijoj je deklaraciji navedeno 34 grama bjelančevina i 24 grama masti na 100 grama proizvoda.
Posebno neobičan detalj pronađen je na pakiranju „Panceta fetice“. U popisu sastojaka navodi se meso svinjskog buta, iako se panceta tradicionalno proizvodi od svinjske potrbušine. Takva razlika otvara pitanje jesu li deklaracije dovoljno pažljivo provjerene prije stavljanja proizvoda na tržište.
Problematična može biti i računica koja na prvi pogled djeluje povoljno. Pakiranje pršutovih ostataka od 200 grama po cijeni od 2,99 eura znači da kilogram stoji 14,95 eura. Panceta od 200 grama za 2,39 eura stoji 11,95 eura po kilogramu.
Međutim, ako se iz proizvoda odbace kožica i tvrdi masni dijelovi koji nisu namijenjeni uobičajenoj konzumaciji, stvarna cijena iskoristivog mesa znatno raste. Tako kupnja koja se čini povoljnom može na kraju ispasti skuplja od kupnje kvalitetnijeg, uredno narezanog proizvoda na redovnoj akciji.
Ovaj slučaj ponovno otvara pitanje koliko su potrošači zaštićeni od mogućeg zavaravanja deklaracijama. Europska uredba o informiranju potrošača o hrani propisuje da informacije o proizvodu, njegovu nazivu i sastavu moraju biti točne i ne smiju dovoditi kupce u zabludu.
Posebno je važno da se na tržištu poštuju prava građana koji zbog niskih mirovina i skromnih primanja kupuju upravo u trgovinama s povoljnijim cijenama. Niža kupovna moć ne bi smjela značiti i manju zaštitu potrošača.
Zasad je riječ o tvrdnjama i analizi pojedinih pakiranja, a konačnu ocjenu o ispravnosti deklaracija i usklađenosti proizvoda s propisima mogu dati nadležne inspekcije nakon provedenog nadzora.
Slučaj zato zaslužuje pozornost nadležnih institucija, ali i samih proizvođača. Kupac ima pravo znati što plaća i što se doista nalazi u ambalaži. Povoljna cijena ne smije biti izgovor za nejasne deklaracije ili proizvod čiji sadržaj ne odgovara očekivanjima potrošača.
