Odlazak legendarnog Miše Kovača rastužio je Hrvatsku. Iza jednog od najvećih domaćih pjevača ostale su pjesme koje su obilježile ljubavi, rastanke, slavlja i najvažnije životne trenutke brojnih generacija. Njegov glas zauvijek je utihnuo, ali njegove melodije nastavit će živjeti.
Mate Mišo Kovač preminuo je u 86. godini života. Vijest o smrti glazbene legende izazvala je tugu među brojnim obožavateljima, a mnogi su se prisjetili njegovih nezaboravnih pjesama.
Rođen 16. srpnja 1941. godine u Šibeniku, Mišo je tijekom više od šest desetljeća karijere izgradio status kakav je uspio dosegnuti malo koji hrvatski izvođač. Bio je prepoznatljiv po dubokom glasu, tamnim naočalama, brkovima i karakterističnom podizanju ruku kojim je pozivao publiku da pjeva zajedno s njim.
Njegove pjesme znale su se napamet. Pjevale su se na svadbama, rođendanima, feštama, stadionima, ali i u trenucima samoće, kada su stihovi govorili ono što ljudi sami nisu znali izreći.
„Proplakat će zora“ jedna je od pjesama koje su obilježile početak njegove velike popularnosti. Pobjeda na Splitskom festivalu 1971. godine otvorila mu je vrata glazbene slave.
„Ostala si uvijek ista“ ostala je jedna od najljepših domaćih pjesama o starim ljubavima i uspomenama koje godine ne mogu izbrisati.
„Ako me ostaviš“ desetljećima je bila utjeha onima koji su prolazili kroz ljubavne rastanke, dok je „Malo mi je jedan život s tobom“ postala svojevrsna himna velikim ljubavima.
Posebno mjesto u njegovu glazbenom nasljeđu zauzimaju „Poljubi zemlju“ i „Dalmacija u mom oku“, pjesme koje su budile snažan osjećaj pripadnosti, ljubavi prema domovini i rodnom kraju.
Nezaboravne su i „Ti si pjesma moje duše“, „Svi pjevaju, ja ne čujem“, „Dalmatino“ te „Pozdravi mi ženu plave kose“. Svaka od njih nosi vlastitu priču, a mnogi slušatelji uz njih čuvaju uspomene na ljude, mjesta i trenutke koji se više ne mogu vratiti.
Mišo je tijekom života doživio goleme uspjehe, ali i teške osobne tragedije. Unatoč svemu, njegova povezanost s publikom ostala je posebna. Na koncertima su ga dočekivale tisuće ljudi, a nerijetko su upravo oni pjevali umjesto njega.
Njegova popularnost nije poznavala generacijske granice. Slušali su ga bake i djedovi, roditelji, djeca, a njegove pjesme prihvaćale su i nove generacije.
Odlaskom Miše Kovača završilo je jedno veliko poglavlje hrvatske glazbene povijesti. Ipak, ono najvrjednije što je ostavio iza sebe ne može nestati.
Jer gotovo svatko ima barem jednu Mišinu pjesmu koja ga podsjeća na nekoga. Na prvu ljubav, izgubljenu osobu, mladost, obiteljsko slavlje ili trenutak koji bi želio ponovno proživjeti.
Mišo je otišao, ali dok god se budu pjevale njegove pjesme, živjet će i uspomene koje je stvarao zajedno sa svojom publikom.
