Dok se Hrvatska oprašta od legendarnog Miše Kovača, koji je preminuo u 86. godini života, ponovno se prisjećamo najtežeg trenutka njegove životne priče. Iza čovjeka koji je svojim pjesmama rasplakao milijune skrivala se bol koju ni najveća slava, ni ljubav publike, ni godine koje su prolazile nisu uspjele izbrisati. Bila je to smrt njegova sina Edija, koji je 1992. godine stradao sa samo 16 godina.
Edi Kovač rođen je 1975. godine u braku Miše Kovača i Anite Baturine. Odrastao je uz sestru Ivanu, a njegov otac tada je bio na vrhuncu glazbene popularnosti. Obiteljski život odvijao se između Zagreba i Dalmacije, no početak Domovinskog rata donio je promjene koje će zauvijek obilježiti njihovu sudbinu.
Iako maloljetan, Edi je želio sudjelovati u obrani Hrvatske. Priključio se hrvatskim braniteljima i nosio vojnu odoru, a njegova majka Anita godinama poslije govorila je o njegovoj snažnoj želji da postane vojnik.
U travnju 1992. godine dogodila se tragedija. Edi je teško ranjen u Zagrebu, a okolnosti njegova stradavanja nikada nisu do kraja razjašnjene. Unatoč liječničkim naporima, preminuo je nekoliko dana poslije.
Njegovi roditelji te kobne noći proživljavali su nezamislive trenutke. Anita je u kasnijim intervjuima opisivala kako se sin nije vraćao kući, a sati su prolazili bez ikakve vijesti. Oko pola tri ujutro stigao je telefonski poziv koji je promijenio sve.
Obitelj je doznala da je Edi u bolnici. Vijesti koje su prvotno dobili nisu otkrivale svu težinu njegova stanja, a ubrzo je postalo jasno da se mladić bori za život.
Edi je pokopan 13. travnja 1992. godine na zagrebačkom Mirogoju uz vojne počasti.
Za Mišu Kovača tada je započelo razdoblje iz kojeg se, prema vlastitim riječima, nikada nije potpuno oporavio.
Godinama je javno govorio o okolnostima sinove smrti, tražeći odgovore na pitanja koja su ostala otvorena. Nije prihvaćao da slučaj ostane nerazjašnjen, a neizvjesnost je dodatno produbljivala njegovu patnju.
Gubitak sina ostavio je teške posljedice i na brak s Anitom Baturinom. Nekada jedan od najpoznatijih estradnih parova, Mišo i Anita sve su se teže nosili s tragedijom. Njihov brak završio je razvodom 1996. godine.
Mišo je prolazio kroz duboke osobne krize, povlačio se iz javnosti i teško pronalazio smisao nakon gubitka djeteta. Iako se vraćao glazbi i nastupima, o Ediju nikada nije prestao govoriti.
Posebno emotivno prisjećao ga se tijekom godišnjica njegove smrti. U jednoj od svojih izjava 2008. godine rekao je:
„Edija volim kao da je tu kraj mene svaki dan.”
Na sinov grob na zagrebačkom Mirogoju odlazio je godinama, čuvajući uspomenu na dječaka čiji je život prekinut prije nego što je zapravo počeo.
Nakon tragedije nastala je i „Pjesma za Edija”, a Mišo je 1993. godine na splitskom Poljudu održao veliki koncert „Noć svijeća”, pred desecima tisuća ljudi. Glazba je ostala njegov način izražavanja osjećaja koje je bilo teško pretočiti u riječi.
Danas, kada je i sam Mišo Kovač otišao, njegova životna priča dobiva posebno emotivnu dimenziju. Iza velikog glasa, bezvremenskih pjesama i legendarnih koncerata ostaje priča o ocu koji je izgubio sina i koji je tu bol nosio do kraja života.
Publika će ga pamtiti po pjesmama, a njegova najveća osobna tragedija podsjeća da ni najveće zvijezde nisu pošteđene najtežih životnih gubitaka.
