Neke ljude prepoznajemo po funkciji. Druge po onome što ostave u ljudima. Nenad Štrek pripada ovoj drugoj skupini.
Postoje ljudi koji ne trebaju veliku pozornicu da bi ostavili velik trag. Ne trebaju titule, reflektore ni velike riječi. Dovoljno je da budu tamo gdje su potrebni – da saslušaju, ohrabre, poguraju, nazovu, organiziraju, riješe problem i, možda najvažnije od svega, nekome daju osjećaj da nije sam.
U priči o Udruzi za sindrom Down Međimurske županije jedno se ime godinama posebno snažno ispisivalo – Nenad Štrek.
Za mnoge je bio predsjednik Udruge. Za one koji je poznaju iznutra, bio je mnogo više od toga. Bio je čovjek koji je znao da iza svakog projekta, svake terapije, svake radionice i svakog događaja ne stoji samo program na papiru, nego konkretno dijete, mlada osoba, roditelj i cijela jedna obitelj.
Zato ga mnogi s pravom doživljavaju kao dušu Udruge.
Sve je počelo od potrebe da se ljudima pruži više
Udruga za sindrom Down Međimurske županije osnovana je u ožujku 2004. godine na inicijativu roditelja djece sa sindromom Down. Od tada je izrasla u mjesto podrške, susreta, terapija, druženja, edukacije i zajedništva.
No svaka udruga, koliko god bila dobro zamišljena, živi kroz ljude.
A Nenad Štrek bio je jedan od onih ljudi koji su toj priči davali energiju, srce i kontinuitet.
Nije teško voditi udrugu kada je sve jednostavno. Pravi se karakter čovjeka vidi onda kada treba pronaći rješenje tamo gdje ga na prvi pogled nema. Kada treba pokucati na još jedna vrata. Nazvati još jednog donatora. Objasniti još jednom čovjeku zašto je neka terapija važna. Organizirati još jedan događaj. Ohrabriti roditelja koji je zabrinut. Ili jednostavno biti prisutan.
Upravo se kroz takve male, svakodnevne stvari grade velike priče.
„Dati im šansu“ – više od rečenice
Na obilježavanju 20. obljetnice Udruge, Nenad Štrek izrekao je rečenicu koja možda najbolje opisuje filozofiju njegova djelovanja:
„Važno je dati im šansu za razvoj i osamostaljenje kao najveći dar u odnosu na ono što im je oduzeto.“
U toj rečenici nema sažaljenja.
Nema spuštenih očekivanja.
Ima – šanse.
Šanse da dijete razvija svoje sposobnosti. Šanse da mlada osoba uči, napreduje i bude što samostalnija. Šanse da osoba sa sindromom Down bude ravnopravni član zajednice, sa svojim željama, talentima, obvezama i pravom na dostojanstven život.
Upravo je to možda i najvažnije što je Nenad Štrek nosio sa sobom – uvjerenje da osobe sa sindromom Down ne trebaju naše sažaljenje, nego priliku, podršku i povjerenje.
Udruga nije samo prostor. Ona je osjećaj pripadanja.
Udruga danas provodi brojne programe i aktivnosti, od različitih terapija i rehabilitacijskih programa do sportskih, kreativnih i edukativnih radionica. Posebna pažnja posvećuje se i roditeljima i skrbnicima.
Ali onaj tko je ikada zakoračio među članove Udruge zna da se njezina vrijednost ne može izmjeriti samo brojem programa.
Udruga je postala zajednica.
Mjesto gdje roditelj može razgovarati s nekim tko razumije.
Mjesto gdje dijete nije „drugačije“, nego jednostavno – svoje.
Mjesto gdje se uspjeh ne mjeri samo velikim koracima. Ponekad je uspjeh nova riječ, novi pokret, samostalno odrađena vježba, prvi nastup, nova prijateljska gesta ili osmijeh koji kaže: Mogu ja to.
A iza mnogih takvih trenutaka stoje ljudi koji su vjerovali prije nego što su drugi povjerovali.
Jedan od njih bio je Nenad.
Čovjek među ljudima
O Nenadu se može govoriti kroz funkcije, projekte i godine djelovanja. Ali takav opis bio bi premalen.
Jer njegov odnos prema Udruzi nije bio hladan i administrativan.
Bio je ljudski.
To se vidi i iz brojnih događaja koji su tijekom godina okupljali članove, roditelje, volontere i prijatelje Udruge. Od sportskih aktivnosti i izleta do velikih humanitarnih događanja poput utrke „Šarenim čarapama do cilja“, koja je postala prepoznatljiv simbol podrške osobama sa sindromom Down.
Godine prolaze, ljudi dolaze i odlaze, projekti se završavaju, a novi počinju. No ono što ostaje jest zajedništvo koje se godinama gradilo.
Jer pravi ljudi zajednice ne stoje sa strane i govore drugima što treba napraviti.
Oni krenu zajedno.
Kada se vrata otvore, mijenja se cijeli svijet
Jedan od važnih trenutaka za Udrugu bilo je preseljenje u obnovljene prostore Doma kulture u Novom Selu Roku. Tamo su uređeni prostori za različite terapije i aktivnosti, a članovima je omogućeno kvalitetnije svakodnevno djelovanje.
I takvi su trenuci zapravo najbolja slika onoga što je Nenad Štrek radio.
Nije tražio nemoguće.
Tražio je normalne uvjete za normalan život.
Tražio je prostor.
Tražio je terapiju.
Tražio je razumijevanje.
Tražio je priliku.
I, prije svega, tražio je da se osobe sa sindromom Down promatraju kroz ono što mogu, a ne kroz ono što im možda predstavlja teškoću.
To je velika razlika.
Iza svakog djeteta stoji obitelj
Posebna vrijednost rada Udruge jest u tome što nikada nije bila usmjerena samo na djecu.
Jer kada se rodi dijete sa sindromom Down, ne mijenja se život samo jednog djeteta. Mijenja se život cijele obitelji.
Roditelji prolaze kroz vlastite strahove, pitanja i nesigurnosti. Trebaju informacije, stručnu pomoć, ali često i nešto jednostavnije – čovjeka koji će reći:
„Tu smo.“
Udruga upravo to pokušava pružiti svojim roditeljima i skrbnicima kroz međusobnu podršku, edukacije, radionice i različite aktivnosti.
A Nenad je svojim djelovanjem bio dio tog osjećaja sigurnosti.
Ne zato što je mogao riješiti svaki problem.
Nego zato što je bio spreman pomoći da se problem ne nosi sam.
Trag koji ostaje
Danas Udruga živi dalje.
I to je možda najveći kompliment ljudima koji su godinama ulagali sebe u njezin rad.
Jer prava vrijednost nečijeg djelovanja nije u tome koliko dugo će se spominjati njegovo ime.
Vrijednost je u tome koliko će dugo živjeti ono što je pomagao stvarati.
A iza Nenada Štreka ostaje jedna velika i živa priča.
Priča o djeci koja su dobila terapiju.
O roditeljima koji su dobili podršku.
O mladima koji su dobili priliku.
O ljudima koji su naučili gledati drugačije.
O zajednici koja je, korak po korak, postala otvorenija i spremnija prihvatiti različitost.
I zato reći da je Nenad Štrek bio predsjednik Udruge – točno je, ali nije dovoljno.
Jer predsjednik može biti funkcija.
Duša se ne može imenovati funkcijom.
Duša je ono što se osjeti.
U osmijehu djeteta.
U zagrljaju roditelja.
U prijateljstvu koje nastane među obiteljima.
U volonteru koji se vraća jer je jednom osjetio koliko može značiti.
U čovjeku koji nakon svih obaveza ponovno sjedne, nazove, dogovori, pomogne i kaže: „Idemo dalje.“
Jer neke se stvari ne rade zbog priznanja
One se rade zato što vjerujete.
Nenad Štrek vjerovao je da svako dijete treba dobiti priliku.
Vjerovao je da roditelji ne smiju ostati sami.
Vjerovao je da društvo može biti bolje.
I vjerovao je da različitost nije zid između ljudi, nego prilika da jedni od drugih naučimo nešto važno.
Zato će njegovo ime ostati vezano uz jednu od najljepših međimurskih priča – priču o Udruzi koja je odavno prestala biti samo udruga.
Postala je obitelj.
A svaka obitelj ima ljude koji je drže na okupu.
Ljude čiji se doprinos možda ne vidi uvijek na fotografijama, ali se vidi u životima onih kojima su pomogli.
Nenad Štrek jedan je od takvih ljudi.
I možda je upravo zato najljepše reći jednostavno:
Nije on samo vodio Udrugu za sindrom Down Međimurske županije.
On joj je davao srce.
