Smrt Kristine Kovačević Hitrec, autorice „Maminog bloga“, potresla je mnoge koji su godinama pratili njezin život, obitelj i svakodnevicu. O njezinu odlasku već je mnogo toga rečeno i napisano, ali možda ovakve tužne vijesti trebaju biti i trenutak u kojem ćemo barem na nekoliko minuta prestati gledati druge i pogledati sebe. Na svoje riječi, svoje komentare, svoje osude i lakoću kojom danas, posebno iza ekrana, donosimo sud o ljudima koje često nikada nismo ni upoznali.
Društvene mreže trebale su biti mjesto povezivanja, razgovora i bliskosti, no s vremenom su za mnoge postale prostor na kojem gotovo više nema granica. Ljude komentiramo zbog izgleda, načina života, obitelji, posla, novca, političkog opredjeljenja, uspjeha, neuspjeha, odluka koje su donijeli i pogrešaka koje su napravili. Često je dovoljna jedna fotografija, jedna izjava, jedan naslov ili nekoliko sekundi videosnimke da zaključimo kakav je netko čovjek, što misli, što osjeća i kakav mu je cijeli život.
Posebno je to vidljivo kod ljudi koji su javno izloženi. Političari, novinari, liječnici, sportaši, pjevači, glumci, influenceri i mnogi drugi svakodnevno su pred očima javnosti, a kao da smo zbog toga počeli vjerovati da njihov život više nema granice i da je dopušteno baš sve. Naravno da političare treba kritizirati i tražiti odgovornost za njihove odluke. Naravno da javni rad mora biti predmet rasprave i da se s nečijim stavovima možemo potpuno ne slagati. Ali postoji velika razlika između kritike i ponižavanja čovjeka, između rasprave i mržnje, između argumenta i uvrede.
To što se s nekim politički ne slažemo ne znači da mu smijemo vrijeđati djecu, obitelj ili roditelje. To što nam se ne sviđa nečiji javni nastup ne daje nam pravo poželjeti toj osobi bolest, nesreću ili smrt. To što je netko pogriješio ne znači da je ta jedna pogreška sve što on jest, kao što ni nečiji uspjeh nije dokaz da mu je život jednostavan, bezbrižan i savršen.
Previše smo se navikli na grube riječi. Toliko da ih ponekad više ni ne primjećujemo. Ispod članaka o politici, sportu, glazbi, zdravstvu ili bilo kojoj drugoj temi često se vrlo brzo prestane razgovarati o samoj temi, a počne se vrijeđati čovjeka. Nečiji izgled, obitelj, prošlost, privatni život ili politička pripadnost postanu važniji od onoga o čemu se zapravo govori.
A s druge strane tog ekrana nije profil. Nije funkcija. Nije fotografija. Nije ime iz naslova.
S druge strane je čovjek.
Čovjek koji taj komentar može pročitati. Čovjek koji možda toga dana čeka težak liječnički nalaz, brine za bolesnog roditelja, pokušava pomoći vlastitom djetetu, prolazi kroz razvod, financijske probleme ili neku sasvim osobnu bitku o kojoj javnost ne zna baš ništa. Netko tko se možda nasmijao za fotografiju, a nekoliko minuta poslije ostao sam sa svojim strahovima. Netko tko će na pitanje „Kako si?“ odgovoriti „dobro“, iako dobro nije već dugo.
Mi to ne vidimo.
Vidimo samo ono što nam je pokazano i onda od nekoliko trenutaka pokušavamo složiti cijeli nečiji život. Na temelju toga zaključujemo tko je dobar, tko je loš, tko zaslužuje sreću, a tko ne, kome treba oprostiti pogrešku, a koga treba zauvijek obilježiti.
Možda je upravo to najveći problem današnjeg vremena. Ne to što imamo različita mišljenja, jer ona su normalna i potrebna, nego to što smo zaboravili da se možemo ne slagati bez mržnje. Da možemo kritizirati bez vrijeđanja. Da možemo biti ljuti na nečiju odluku, a i dalje poštovati dostojanstvo čovjeka koji ju je donio.
Prije nego što sljedeći put napišemo nešto samo zato da zaboli, možda bismo se trebali zapitati bismo li istu rečenicu izgovorili da ta osoba stoji ispred nas. Bismo li je ponovili dok pored nje stoje njezina djeca, roditelji ili supružnik. Bismo li željeli da netko tako govori o osobi koju mi volimo.
Jer nama je komentar možda samo nekoliko sekundi tipkanja.
Onome tko ga primi može ostati mnogo dulje.
I zato možda nije loše ponovno naučiti i onu najjednostavniju ljudsku stvar – pitati nekoga kako je i zaista pričekati odgovor. Ako iza onoga „dobro sam“ čujemo nešto drugo, možda nije potrebno imati veliko rješenje ni savršen savjet. Ponekad je dovoljno sjesti, nazvati, saslušati i reći: „Ovdje sam. Pričaj.“
Ne znamo koliko nekome može značiti nekoliko minuta naše pažnje, malo razumijevanja ili jedna dobra riječ u danu u kojem je možda primio deset loših.
Ne možemo promijeniti cijele društvene mreže niti ćemo ikada postići da se svi slažemo. Nećemo glasati isto, nećemo imati iste stavove niti ćemo jednako gledati na život. I ne trebamo.
Ali možemo odlučiti da zbog toga nećemo jedni druge prestati gledati kao ljude.
Možemo odlučiti da ćemo manje presuđivati, a više pokušavati razumjeti. Da ćemo manje vrijeđati, a više razgovarati. Da nećemo svaku pogrešku pretvoriti u javno razapinjanje i svaki drugačiji stav u razlog za mržnju.
Možda je upravo nakon ovakve tužne vijesti trenutak da se toga ponovno sjetimo.
Jer iza svake funkcije, profila, fotografije, članka i imena nalazi se nečiji život koji ne poznajemo do kraja.
Budimo nježniji jedni prema drugima. Ne moramo se svi voljeti. Ne moramo se slagati. Ali možemo ostati ljudi.
Obitelji Kristine Kovačević Hitrec iskrena sućut, a njoj neka je mir. 🕯️❤️
