Krene potpuno nevino – iz znatiželje, u lošem društvu ili krivom trenutku. Većina si u početku ponavlja istu rečenicu: „To je samo period, mogu prestati kad hoću.“ No, granica između zabave i ponora tanja je nego što itko misli. Povodom Svjetskog dana borbe protiv zlouporabe droga, donosimo vam sirovu, bolnu i nevjerojatno hrabru ispovijest čovjeka koji je prošao cijeli krug – od prividne kontrole, preko potpunog gubitka sebe i laganja najbližih, pa sve do teškog i sporog puta prema svjetlu. Ovo je priča koja nas podsjeća da iza svake statistike stoji ljudsko biće, ali i da izlaz uvijek postoji.
Ne znam ni sam kad je točno krenulo. Ako me pitate danas, rekao bih da je to bio “samo period”. Loše društvo, loš trenutak, malo znatiželje. Ništa ozbiljno. Tako sam si to tada objašnjavao.
Prvo je bilo povremeno. Vikendi, izlasci, smijeh. Sve izgleda normalno dok ne shvatiš da se normalno počinje mijenjati. Neki ljudi to primijete prije tebe. Ja nisam.
S vremenom više nije bilo pitanje hoću li, nego kad ću. I ono najopasnije — počneš vjerovati da bez toga ne možeš. Da ti treba da bi funkcionirao, da bi bio raspoložen, da bi “bio ti”.
“Gledao sam se u ogledalo i mislio: ovo nisam ja. Ali onda bih već za par sati opet radio isto,” kažem danas, i dalje mi je teško to izgovoriti naglas.
Najgore nije bila droga sama po sebi. Najgore je bilo laganje. Obitelji, prijateljima, sebi. Skrivanje. Izmišljanje. I ono stalno uvjeravanje da će sve stati sutra.
Sutra nikad nije dolazilo.
Jednog dana sam se probudio i shvatio da sam izgubio stvari koje se ne mogu kupiti natrag — povjerenje, odnose, mir. I prvi put nisam imao izgovor. Samo prazninu.
Nije bilo dramatičnog “preokreta” kao u filmovima. Bilo je sporo. Teško. I često bolno. Bilo je dana kad sam htio odustati od svega, ali i dana kad sam prvi put nakon dugo vremena osjetio da mogu disati bez straha.
Najviše su mi pomogli ljudi koji nisu odustali od mene onda kad sam ja već bio odustao od sebe. Netko tko te nazove. Netko tko ne okrene glavu. Netko tko ne pita “zašto si to radio”, nego “što sad trebaš”.
Danas ne kažem da je sve iza mene. Kažem da živim jedan dan u isto vrijeme. I to je dovoljno.
Ako postoji nešto što bih rekao onome tko je danas tamo gdje sam ja bio, onda je to ovo: misliš da imaš kontrolu, dok jednog dana ne shvatiš da kontrola više nije tvoja. Ali isto tako izlaz postoji. Samo ne dolazi brzo, i ne dolazi sam.
Na Svjetski dan borbe protiv droga, možda je najvažnije reći upravo to, da iza svake priče postoji čovjek. I da nijedna priča nije gotova onog trenutka kad stvari krenu krivo.
