“20 godina lovi istu oradu i još je nije ulovio — a sretniji je od svih nas”
Najsretniji čovjek kojeg poznajem nema Instagram, ne prati trendove i već dvadeset godina pokušava uloviti istu ribu.
A sasvim nesvjesno, mozda i najveći trendseter kojeg poznajem. Da mu izgovorim tu riječ, vjerojatno bi me pitao je li to neki novi mamac za orade.
Zove se Siniša, prijatelj je mog oca, i svako ljeto provodi godišnji na istom mjestu — na Žirju, najudaljenijem nastanjenom otoku šibenskog arhipelaga, dvadeset dva kilometra od kopna, na samom rubu Kornata. Tamo je sa svojom Brankom. I radi, sasvim slučajno, ono što danas pola svijeta slavi kao najnovije otkriće.
Svako jutro skuha kavu, siđe na rivu u uvali Muna i baci udicu. Lovi oradu. Ne bilo koju — onu svoju, veliku, “oradu života”, kako je zove, zbog koje će se napokon imati čime hvaliti. Dvadeset godina je čeka. Još je nije ulovio. A vraća se svejedno, jednako veseo, jer poanta očito nikad nije ni bila u ribi.
Mobitel mu je ugašen. Ne zbog principa, ne zbog “digitalnog detoksa” o kojem pišu portali — nego zato što na pola otoka ionako nema signala, pa što da ga drži upaljenog. “Ako me netko treba, zna gdje sam”, slegne ramenima. Bio je tu i lani, i pretprošle godine, i bit će dogodine.
Dok on čeka svoju oradu, Branka drži onaj nepisani, otočki ritam dana. Popodne odu na neku od bezbroj uvala na kojima nema žive duše. Navečer sjednu u jedini kafić — jer na Žirju su, da budem precizna, jedan kafić i jedna trgovina, i to je doslovno to. Gledaju more. Ne gledaju u ekran. Pomalo.
I tu dolazi dio koji me, kao milenijalku, pomalo boli priznati.
Sve ono što Siniša i Branka vole na Žirju, moja je generacija dugo smatrala manama. Loš signal. Trajekt koji iz Šibenika dođe svega nekoliko puta dnevno, preko Zlarina i Kaprija, pa ne možeš planirati ništa. Ceste koje su vidjele i bolje dane. Auto koji ti zapravo ne treba jer te otok nema kamo odvesti. Manje od stotinu stanovnika, uglavnom starijih, koji žive od ribe i masline. Za nas, odgojene na ideji da odmor mora biti događaj, to je zvučalo kao mjesto na koje te pošalju za kaznu.
A onda gledaš njih dvoje i shvatiš da su svaku tu manu, bez ijedne objave na internetu, okrenuli naglavačke. Kad nema signala, nitko te ne zove, ne gnjavi, ne traži “na brzinu” ono što može i čekati. Kad trajekt rijetko dolazi, njegov dolazak u Munu postane događaj dana — netko stigne, netko ode, prepričaju se vijesti, i to je vijest. Kad su plaže prazne, more je samo tvoje. Ispalo je da je baš u tom “ništa se ne događa” ljepota Žirja.
Ironija ide i dublje. Godinama čitam kako taj “novi val” usporavanja stiže iz Australije i Amerike. A na Žirju ti svaka druga napuštena kamena kuća u Selu, starom naselju na brdu iznad luke, priča obrnuto: Žirjani su otišli u tu Ameriku i Australiju, raselili se po svijetu dok je otok tonuo u tišinu. Mir koji mi danas tražimo kao luksuz njima je bio ono što su morali ostaviti za sobom. Sad se vraćamo po njega i pravimo se da smo ga izmislili.
Nismo. Bio je tu cijelo vrijeme. Otok još uvijek ujutro miriše na smilje i borovinu, i nikamo mu se ne žuri. Mi smo ga samo na trenutak prestali vidjeti.
Ako je filozofija znati što je dovoljno, onda je Siniša filozof — premda bi se on tome nasmijao, a Branka još više. Oni samo vole svoj otok i svoj mir, i žive ga dosljedno dok smo ga mi tražili na deset skupljih mjesta odjednom. A ako je trendseter onaj tko prvi živi ono što će svi tek poželjeti, onda im i taj naslov pripada — htjeli oni to ili ne.
I evo me, s trideset i dvije, kako priznajem ono što bih prije pet godina ismijala: možda mi milenijalci, sa svim svojim aplikacijama, ipak imamo ponesto naučiti od Generacije X. Počevši od jednog čovjeka na rivi u uvali Muna, koji ovaj tekst sasvim sigurno ne čita — jer mu je mobitel ugašen, a ima i pametnijeg posla.
Čeka svoju oradu. Jos je nije ulovio. I, kladim se, sretniji je od svih nas.
Autor: Elena Krička mag.nov.
