Najnoviji podaci Eurostata za prethodnu godinu otkrivaju duboke ekonomske podjele unutar Europske unije. Dok godišnja neto primanja samaca bez djece u najrazvijenijim državama premašuju pedeset tisuća eura, na samom dnu ljestvice ona jedva prelaze trinaest tisuća eura.
Ipak, složena analiza poreznih sustava, obiteljskih olakšica te prilagodba prema standardu kupovne moći pokazuju kako je stvarni jaz među građanima Unije znatno manji nego što se to čini na prvi pogled.
Prema službenim podacima, prosječna godišnja neto plaća za samca bez djece koji prima prosječnu plaću na razini Europske unije iznosi 26.929 eura.
Međutim, ova brojka skriva goleme raspone između europskog sjeverozapada i jugoistoka kontinenta. Europski vrh neprikosnoveno drži Luksemburg, kao jedina država članica u kojoj samac u prosjeku ostvaruje neto godišnja primanja viša od pedeset tisuća eura. Odmah iza njega nalaze se Irska s 44.263 eura te Danska s 41.981 eurom godišnje.
Iznad europskog prosjeka, s primanjima većim od trideset tisuća eura, stabilno se pozicionirala skupina ekonomski snažnih zapadnih i nordijskih zemalja u kojoj prednjače Nizozemska, Belgija, Švedska i Finska. Ekonomske lokomotive Njemačka i Francuska nalaze se tek nešto iznad tog prosjeka s oko trideset i jednom tisućom eura.
Zanimljivo je da talijanski i španjolski radnici zarađuju znatno manje, odnosno najmanje pet tisuća eura manje od svojih kolega u Njemačkoj ili Francuskoj. Između granice od dvadeset tisuća eura i europskog prosjeka smjestile su se Malta, Španjolska, Italija, Cipar, Slovenija i Estonija.
Hrvatska se sa službenim prosječnim godišnjim neto primanjima od 17.256 eura za samca i dalje nalazi u skupini od deset zemalja Europske unije čija su primanja ispod praga od dvadeset tisuća eura. U tom društvu najnižih primanja društvo joj prave Portugal, Češka, Litva, Latvija, Poljska i Slovačka. Na samom dnu nominalne ljestvice u eurima nalaze se Grčka s 15.050 eura, Rumunjska s 13.233 eura te Mađarska s 12.967 eura godišnje. Bugarska, koja je tradicionalno držala začelje, privremeno je izostavljena iz analize zbog neuobičajeno naglog skoka u ažuriranim podacima koji tek čekaju službenu potvrdu Eurostata.
Iako nominalne brojke u eurima sugeriraju da radnik u Luksemburgu živi čak četiri puta bolje od radnika u Mađarskoj, ekonomska stvarnost se drastično mijenja kada se u formulu uvrste troškovi života. Prilagodbom plaća prema Standardu kupovne moći taj se golemi jaz smanjuje na omjer od 2.3 naprema 1.
U toj prilagodbi Rumunjska bilježi najveći skok, lansirajući se s pretposljednjeg mjesta u eurima ravno u sredinu europskog poretka jer niži troškovi života kompenziraju nižu nominalnu plaću. Poljska na ovoj ljestvici prestiže baltičke države, dok Španjolska uspijeva prestići Francusku. Hrvatska također bilježi značajan napredak prema realnoj kupovnoj moći zbog nižih općih troškova života u usporedbi sa zapadom.
S druge strane, Grčka zbog iznimno visokih cijena u odnosu na primanja nakon prilagodbe pada na samo dno europske ljestvice, iza Mađarske. Visoki troškovi života i rigorozni porezi spuštaju Dansku iza Irske, Austrije i Nizozemske, dok Italija unatoč solidnoj nominalnoj poziciji realno ostaje pozicionirana ispod prosjeka Europske unije.
Eurostatova analiza naglašava i ulogu obiteljskih politika unutar država članica. Kada se promatra profil bračnog para s dvoje djece u kojem radi samo jedan partner, neto primanja rastu u gotovo svim zemljama zahvaljujući poreznim olakšicama i izravnim dječjim doplatcima. Taj je rast najizraženiji u zemljama poput Luksemburga, dok su na samom začelju po pitanju ovakvih poreznih olakšica unutar neto plaće Cipar s porastom od svega šest posto, Finska sa sedam posto i Švedska s osam posto.
Eurostat napominje kako nizak postotak rasta neto plaće u nordijskim zemljama ne znači nužno manju brigu za obitelj, već signalizira da te države potporu roditeljima pružaju kroz druge kanale, poput besplatnih javnih usluga, obrazovanja i izravnih socijalnih subvencija, umjesto kroz same porezne olakšice na plaću.
