Hrvatska politička scena, kronično lišena ideološke dosljednosti, ali zato oduvijek bogata sirovim pragmatizmom, mogla bi se naći pred dosad najnevjerojatnijim preslagivanjem karata. Dok javnost svjedoči sve intenzivnijim iskrama unutar vladajuće koalicije, u kuloarima se sve glasnije postavlja pitanje radi li se tek o prolaznim trzavicama ili o uvertiri u stvaranje posve nove političke osovine.
Domovinski pokret se u trenutnoj vladajućoj konstelaciji nalazi u klasičnoj zamki u kojoj završava većina manjih koalicijskih partnera u modernoj hrvatskoj povijesti. S jedne strane, stranka grčevito pokušava opravdati svoj radikalniji, suverenistički narativ pred biračkim tijelom, dok s druge strane mora svakodnevno gutati kompromise koje joj diktira znatno iskusniji i veći partner na čelu s Andrejem Plenkovićem.
Brojni izleti Domovinskog pokreta, rigidno inzistiranje na ideološkim pitanjima i povremeno soliranje u javnom prostoru često ostavljaju dojam ponašanja uvrijeđenog djeteta koje ne dobiva dovoljno pažnje za obiteljskim stolom.
Međutim, iza te emotivne fasade krije se grčevita borba za političko preživljavanje, budući da je vodstvo stranke duboko svjesno kako ih HDZ polako, ali sustavno usisava, pacificira i neutralizira unutar državnog aparata. Kada ta vrsta političke frustracije dosegne točku usijanja, traženje alternative postaje logičan taktički potez.
Upravo u tom kontekstu počinju se nazirati obrisi nove, naizgled nezamislive ljubavi između Ivana Penave i predsjednika države Zorana Milanovića.
Kada se ogule stranačke etikete i površne ideološke proklamacije, postaje jasno da dvojica lidera zapravo dijele golem dio istog političkog teritorija. Obojica njeguju izravan, populistički i često agresivan stil komunikacije, obojica su izrazito kritični prema briselskoj tehnokraciji i obojica dijele duboki animozitet prema trenutnom vodstvu HDZ-a.
Milanović je tijekom svog mandata na Pantovčaku napravio vidljiv i snažan zaokret prema desno kada je riječ o nacionalnim temama, pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini te interpretaciji Domovinskog rata, čime je postao ne samo prihvatljiv, nego i prilično popularan među biračima Domovinskog pokreta. Najčvršća poveznica u politici oduvijek je bio zajednički neprijatelj, a u ovom slučaju, eliminacija Plenkovića s političke scene predstavlja zajednički nazivnik koji može premostiti sve prošle razmirice.
Teza prema kojoj bi se na sljedećim parlamentarnim izborima mogla pojaviti zajednička fronta, s Orsatom Miljenićem kao kandidatom za premijera, ima duboko logičko utemeljenje u realnoj politici. Miljenić, kao predstojnik Ureda predsjednika i čovjek od najvišeg Milanovićevog povjerenja, predstavlja idealnu figuru za ovakvu operaciju jer posjeduje golemo operativno, diplomatsko i pravno iskustvo, a istovremeno je lišen snažnog, polarizirajućeg ideološkog tereta koji sa sobom nosi sam Milanović.
Kao takav, on bi bio znatno prihvatljiviji široj i heterogenoj koaliciji, koja bi morala obuhvatiti i dijelove ljevice i desnice, nego bilo koji radikalni stranački kadar. S obzirom na to da predsjednik Milanović nakon isteka mandata neće biti u godinama za političku mirovinu, motiv za ovakav plan nije puko osiguravanje novog radnog mjesta, već zadržavanje realne moći i utjecaja.
Postavljanje Miljenića na čelo Banskih dvora omogućilo bi Milanoviću ulogu vrhovnog arhitekta sustava koji bi iz sjene usmjeravao državne procese, dok bi Miljenić služio kao stabilizirajući institucionalni štit prema vanjskom svijetu.
Unatoč tome što ovaj scenarij zvuči koherentno na papiru, njegova realizacija u praksi suočava se s golemim i teško premostivim preprekama na terenu.
Prva i najveća zapreka leži u činjenici da desno biračko tijelo ne oprašta lako, pa bi formalni savez s bivšim šefom SDP-a za Ivana Penavu znači ogroman rizik od potpunog raskola unutar vlastite stranke. S druge strane, uvuče li Milanović otvoreno Domovinski pokret u križaljku za sastavljanje buduće vlasti, riskira potpuni gubitak podrške tradicionalne ljevice i liberalnog centra, bez čijih mandata je matematički nemoguće formirati saborsku većinu.
Konačno, ne treba podcijeniti ni obrambene mehanizme samog HDZ-a, koji raspolaže golemim institucionalnim, financijskim i medijskim polugama moći te sigurno neće mirno promatrati ovakvo preslagivanje na svojoj desnoj margini.
U konačnici, u hrvatskoj političkoj zbilji, gdje su nekadašnji zakleti neprijatelji već u više navrata sjedili u istim ministarstvima, savez Domovinskog pokreta i Zorana Milanovića ne može se tek tako odbaciti kao nemoguć.
Trenutno ova dinamika više nalikuje na obostrano korisno taktičko koketiranje nego na čvrsto ugovoreni politički brak iz računa. Penava koristi diskretne signale prema Pantovčaku kako bi ucijenio HDZ i podigao vlastitu cijenu u koaliciji, dok Milanović koristi nemir u vladajućim redovima kako bi nastavio svoju misiju destabilizacije Plenkovićeve većine.
Ipak, potraje li proces marginalizacije Domovinskog pokreta, a pritisak s Banskih dvora postane neizdrživ, ova nevjerojatna kombinacija s Orsatom Miljenićem kao kompromisnim premijerom mogla bi preko noći prerasti iz teorije zavjere u realnu alternativu za preuzimanje vlasti.
