Ruke oslonjene o bokove, miran, ponosan pogled i raskošna narodna nošnja – čim stane pred mikrofon, ova neumorna čuvarica tradicije iz Domašinca podsjeti nas da međimurska popevka nisu tek note na papiru, nego život sam.
Postoje trenuci na pozornici kada vam ne trebaju ni raskošna scenografija ni svjetlosni efekti. Dovoljan je jedan mikrofon, crna pozadina i žena koja pred publiku izlazi onako kako su njezine bake i prabake izlazile pred život – uspravno, dostojanstveno i otvorena srca. Upravo takav prizor ostaje urezan u pamćenje svakome tko je barem jednom uživo čuo i vidio Ceciliju Merkač Hudopisk iz Domašinca.
Dok stoji na daskama čakovečkog Centra za kulturu, s rukama čvrsto oslonjenima o bokove, u njoj se zrcali sva snaga međimurske žene. Na njezinim se ramenima žuti svečana tibeta posuta crvenim ružama i dugim resama, bjelina bogate čipke na širokim rukavima prkosi tami pozornice, a glavu joj krasi tradicijska poculica, pažljivo složena baš onako kako nalažu stari običaji. No, sva ta raskoš narodne nošnje samo je okvir za ono najvrjednije što Cecilija donosi sa sobom – njezin glas.
Pjesma koja se ne uči iz nota, nego iz života
Kada Cecilija pusti glas, dvorana u pravilu utihne u prvoj sekundi. U njezinoj izvedbi nema umjetne dramatike ni uvježbane poze; to je čista, izvora međimurska popevka kakva je nekada odzvanjala domašinečkim poljima, dvorištima i svadbama.
Generacije su uz takvu pjesmu rasle, zaljubljivale se, ispraćale u tuđinu, slavile žetve i liječile najteže životne tuge. Kod istinskih pučkih pjevačica poput Cecilije svaka se ta emocija osjeti u treptaju glasa. Ona popevku ne „izvodi” – ona je živi i pripovijeda, prenoseći na publiku sjetu, ponos i prkos malog međimurskog čovjeka. Upravo zbog takvih čuvarica baštine, naša je popevka i pronašla svoje zasluženo mjesto na UNESCO-ovu popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Ponos Domašinca i putokaz mladima
Kao dugogodišnja duša i stup KUD-a Domašinec te redovita sudionica Smotre međimurske popevke u Nedelišću i Susreta hrvatskih folklornih ansambala, Cecilija Merkač Hudopisk već desetljećima neumorno čuva od zaborava kulturno blago svoga kraja. U vremenima kada se sve odvija prebrzo i kada tradicija lako blijedi pred ekranima, vidjeti je na pozornici više je od kulturnog događaja. To je podsjetnik na korijene, na toplinu obiteljskog doma i na ljude koji svojim entuzijazmom drže prošlost živom. Jer dokle god u Međimurju ima čuvarica poput gospođe Cecilije, koje će ponosno stati pred mikrofon, podbočiti se i iz punih prsa zapjevati pjesmu svojih predaka, dotle se za identitet i dušu ovoga kraja ne moramo bojati.
