Politička odgovornost nije isto što i politički oportunizam. A između ta dva pojma upravo se pokušava izgubiti najvažnije pitanje: kako što prije sanirati Gospić, utvrditi tko je odgovoran i spriječiti da se ovakav slučaj ikada ponovi?
SDP je objavio da je prikupio više od 50 potpisa za pokretanje postupka izglasavanja nepovjerenja Vladi, uz poruku da je odlazak cijele Vlade „jedino trajno rješenje“.
To zvuči odlučno. Politički je atraktivno. Medijski je zahvalno.
Ali analitički gledano – upravo tu počinje problem.
Jer ako je pitanje Gospića toliko ozbiljno da zahtijeva rušenje Vlade, onda javnost ima pravo očekivati nešto više od političkog slogana. Ima pravo dobiti odgovor na jednostavno pitanje:
Kako će smjena Vlade ukloniti 37.000 tona kontaminiranog otpada?
Neće.
Neće ih ukloniti ni 50 potpisa, ni 100 potpisa, ni izvanredni izbori.
Otpad će ostati ondje gdje jest. Onečišćeno tlo ostat će onečišćeno. Podzemne vode neće čekati formiranje nove saborske većine. A građani Gospića neće dobiti sigurnije okolišno rješenje samo zato što je oporba uspjela proizvesti dovoljno snažan politički naslov.
I upravo zato treba odvojiti dvije stvari koje SDP sada pokušava spojiti u jednu: potrebnu političku odgovornost i želju za promjenom vlasti.
Ne treba braniti Vladu da bi se kritizirao SDP
Ovdje treba biti potpuno jasan: ozbiljnost slučaja Gospić nije sporna.
Nalazi vještačenja Geotehničkog fakulteta, objavljeni u sklopu istrage USKOK-a, govore o približno 37.000 tona miješanog tehnogenog otpada. Utvrđena su opasna svojstva otpada, visoke koncentracije pojedinih metala, a stručni nalazi upozoravaju i na mogućnost daljnjeg širenja onečišćenja podzemnim vodama.
To nije „politička afera“.
To je stvarni okolišni problem.
I zato bi bilo jednako pogrešno relativizirati odgovornost institucija kao što je pogrešno pretvoriti cijeli slučaj u jednostavnu jednadžbu:
problem s otpadom = rušenje Vlade.
Politika nije matematika za osnovnu školu.
Ako postoji propust institucija, treba ga imenovati. Ako je netko pogriješio, treba utvrditi kada, kako i zašto. Ako je netko nezakonito postupao, neka odgovara. Ako su inspekcije zakazale, neka se utvrdi odgovornost. Ako su zakoni loši, treba ih promijeniti.
Ali ozbiljna država ne funkcionira tako da se svaki institucionalni propust automatski pretvara u zahtjev za pad cijele izvršne vlasti.
Najvažnije pitanje koje SDP ne postavlja
SDP danas govori o političkoj odgovornosti.
U redu.
Ali politička odgovornost mora imati sadržaj.
Tko je konkretno znao što?
Kada je znao?
Koje je tijelo bilo nadležno?
Koji je dokument bio zaprimljen?
Zašto se nije reagiralo ranije?
Je li netko prekršio zakon ili je problem posljedica nedorečenog sustava nadležnosti?
Je li postojao operativni plan sanacije?
Zašto je trebalo čekati pojedine proceduralne korake?
I najvažnije: što se danas može napraviti brže nego jučer?
To su pitanja za istraživačko novinarstvo i ozbiljnu oporbu.
„Rušimo Vladu“ je politička poruka.
Nije odgovor.
Vlada ima što dokazivati – ali SDP također
Ministrica zaštite okoliša Marija Vučković danas tvrdi da Ministarstvo nije napravilo propust te da je dinamika sanacije bila povezana s postupanjima istražnih tijela. Prema njezinoj kronologiji, Ministarstvo je u listopadu 2025. dobilo obavijest da više nema zapreka za sanaciju Gospića i Poznanovca, a odluka o sanaciji donesena je u studenome.
To nije automatski dokaz da je Vlada sve napravila kako treba.
Ali jednako tako nije dokaz ni da je Vlada „kriva za sve“.
Između te dvije krajnosti nalazi se ono što bi trebala biti politika: provjera činjenica.
Ako postoji dokument koji pokazuje da je Vlada mogla i morala djelovati ranije – objavite ga.
Ako postoji pravna osnova koja je omogućavala hitnu intervenciju, pokažite gdje je zanemarena.
Ako je neka institucija mjesecima ignorirala problem, imenujte je.
Ako je netko iz sustava pogriješio, tražite njegovu smjenu.
Ali ako se nakon svega toga argument svodi na „zato treba srušiti Vladu“, onda više ne govorimo samo o zaštiti okoliša.
Govorimo o političkoj strategiji.
Oporba ima pravo tražiti izbore. Nema pravo svaki problem proglašavati dokazom za izbore.
Ovo je možda najneugodniji dio priče za SDP.
Naravno da oporba ima pravo željeti izbore.
Naravno da ima pravo tražiti ostavke.
Naravno da ima pravo tvrditi da je Vlada izgubila politički legitimitet.
Ali tada treba to i reći.
„Smatramo da je ova Vlada izgubila našu političku podršku i želimo je zamijeniti.“
To je legitimna politička pozicija.
Ali reći da je rušenje Vlade „jedino trajno rješenje“ za ekološku katastrofu puno je veća tvrdnja – i upravo nju treba dokazati.
Jer ako je problem sustav gospodarenja otpadom, onda treba reformirati sustav.
Ako je problem inspekcijski nadzor, treba reformirati nadzor.
Ako je problem odgovornost lokalne ili državne administracije, treba utvrditi odgovornost.
Ako je problem korupcija ili kriminal, postoje institucije koje moraju procesuirati odgovorne.
A ako je problem političko upravljanje državom, onda se o tome treba voditi politička rasprava na temelju ukupnog rezultata Vlade – a ne samo jedne katastrofalne lokacije.
Najlakše je pronaći krivca. Teže je pronaći sustav koji će spriječiti novu Bilajsku.
Ovdje se zapravo vidi razlika između politike koja želi vladati i politike koja želi pobijediti.
Politika koja želi vladati mora odgovoriti na pitanje što će napraviti nakon pobjede.
Hoće li nova Vlada imati bolji model nadzora otpada?
Hoće li postojati javna baza rizičnih lokacija?
Hoće li se inspekcije moći provoditi brže?
Tko će financirati hitne sanacije?
Kako će država naplatiti trošak od onečišćivača?
Kako će se spriječiti da privatni interes ponovno pretvori javni prostor u odlagalište?
To su pitanja koja ostaju čak i ako Vlada sutra padne.
Zato je tvrdnja o „jedinom trajnom rješenju“ politički prevelika, a sadržajno premala.
Gospić zaslužuje istinu, ne političku trgovinu
Najgore što se ovom slučaju može dogoditi jest da se 37.000 tona otpada pretvori u 37.000 tona političkog materijala.
Jedni će govoriti da su institucije zakazale.
Drugi će govoriti da je sve po proceduri.
Treći će skupljati potpise.
Četvrti će brojati mandate.
A građani će čekati sanaciju.
To ne smije biti ishod.
Ako je Vlada pogriješila – neka odgovara.
Ako je Ministarstvo zakazalo – neka se to dokaže i neka odgovorni snose posljedice.
Ako je Državni inspektorat pogriješio – isto.
Ako su lokalne vlasti imale odgovornost – neka se i ona ispita.
Ako je kriminal počinjen – neka počinitelji odgovaraju.
Ali nemojmo građanima prodavati političku jednostavnost tamo gdje stvarnost nije jednostavna.
Gospić nije pitanje toga tko će bolje iskoristiti katastrofu u političkoj komunikaciji. Gospić je test može li hrvatska država utvrditi odgovornost, očistiti ono što je zagađeno i promijeniti sustav koji je takav slučaj omogućio.
I zato SDP-ovih 50 potpisa treba promatrati upravo kroz tu prizmu.
To što oporba ima dovoljno potpisa da pokrene postupak nije dokaz da ima dovoljno argumenata da dokaže kako bi njezin dolazak na vlast riješio problem.
Broj potpisa je politička činjenica. Nije dokaz sposobnosti.
A Hrvatskoj u ovom trenutku ne treba još jedan politički spektakl.
Treba joj sanacija.
Treba joj istraga.
Treba joj odgovornost.
I, prije svega, treba joj odgovor na pitanje koje nijedna stranka ne bi smjela moći izbjeći:
Kako se dogodilo da 37.000 tona otpada završi tamo gdje nije smjelo – i zašto sustav to nije spriječio?
Tko na to pitanje može dati precizan odgovor, zaslužuje ozbiljno saslušanje.
Tko ga pokušava zamijeniti samo sloganom o rušenju Vlade, tek treba dokazati da nudi rješenje, a ne samo političku priliku.
