Nekada se u međimurskim kuhinjama nije govorilo o održivosti, zero wasteu ni zdravoj prehrani. Nije bilo modernih izraza, ali se živjelo upravo tako. Naše bake znale su iskoristiti gotovo sve što je kuća dala, spremiti hranu za zimu i od malo napraviti ručak za cijelu obitelj.
Danas se mnoge njihove navike ponovno vraćaju. Ono što je nekada bilo sasvim normalno, danas ponovno otkrivamo kao praktično, zdravo i pametno.
Domaći kruh ponovno se sve češće peče u kućama. Nekad se pekao za nekoliko dana unaprijed, a miris svježeg kruha bio je jedan od onih mirisa koji su značili dom. Ako bi kruh ostario, nije završavao u smeću. Od njega su nastajale prezle, popečci, nadjevi ili jednostavna večera uz mlijeko.
Zimnica je bila pravo obiteljsko blago. Paprika, krastavci, cikla, pekmez, kompoti i ukuhana rajčica slagali su se na police podruma i čekali zimu. Danas sve više ljudi ponovno puni staklenke jer žele znati što jedu, ali i sačuvati okus ljeta za hladnije mjesece.
Ništa se nije bacalo ni od povrća. Ostaci su završavali u juhama, varivima ili hrani za životinje. Kore, stabljike i dijelovi koje danas često bez razmišljanja bacamo nekada su imali svoju namjenu.
Mast se čuvala, meso spremalo, a domaća hrana koristila do posljednjeg zalogaja. Meso z tiblice nije bilo specijalitet za turističke jelovnike, nego način čuvanja hrane kada nije bilo hladnjaka kakve danas poznajemo.
Domaći rezanci i trganci radili su se rukama. Brašno, jaja i malo vremena bili su dovoljni da nastane ručak. Danas se upravo takva jednostavna hrana ponovno sve više cijeni jer podsjeća na djetinjstvo i kuhinju naših baka.
Vrt je bio gotovo obavezan dio svakog domaćinstva. Salata, luk, grah, krumpir, mrkva i začinsko bilje nisu se kupovali u plastičnim pakiranjima. Išlo se nekoliko koraka od kuće i ubralo ono što je trebalo za ručak. Danas se vrtovi ponovno vraćaju čak i na male balkone i terase.
A možda je najveća razlika bila u odnosu prema hrani. Jelo se ono što je bilo skuhano. Ostaci od ručka postajali su večera ili dio novog jela sljedećeg dana. Hrana se poštovala jer se dobro znalo koliko je rada trebalo da bi došla na stol.
Naše bake možda nisu imale pune trgovine na svakom koraku, ali imale su nešto što danas ponovno učimo – strpljenje, snalažljivost i poštovanje prema onome što imaju.
I možda zato, kada danas otvorimo staru bilježnicu s receptima ili osjetimo miris domaćeg kruha, ne vraćaju nam se samo okusi. Vraćaju se kuhinje naših baka, obiteljski stolovi i vrijeme kada se od malo znalo napraviti baš sve.
