Iako službene statistike pokazuju kontinuirani rast mirovina, velik dio hrvatskih umirovljenika i dalje je nezadovoljan. Na prvi pogled, brojke ulijevaju optimizam, no stvarnost svakodnevice otkriva posve drugačiju sliku.
Mirovine se usklađuju i nominalno rastu, ali ta povećanja često su simbolična. U praksi, riječ je o iznosima koji jedva pokrivaju osnovne potrebe, dok istovremeno cijene hrane, režija i usluga nezaustavljivo rastu. Ono što se dobije na jednoj strani, inflacija brzo “pojede” na drugoj.
Poseban problem predstavlja sve veći jaz između plaća i mirovina. Dok zaposlenima primanja rastu osjetno brže, umirovljenici zaostaju, što dodatno produbljuje osjećaj nepravde i društvene zapostavljenosti. Mnogi stariji građani sve češće ističu kako se osjećaju zaboravljeno, unatoč godinama rada i doprinosa.
No, nezadovoljstvo nije isključivo financijske prirode. Strah od budućnosti, ovisnost o političkim odlukama i osjećaj nesigurnosti dodatno opterećuju svakodnevicu umirovljenika. Čak i kada brojke sugeriraju napredak, subjektivni doživljaj govori suprotno, standard života ne prati taj rast.
U konačnici, problem nije samo u visini mirovina, već u ukupnom osjećaju kvalitete života. Dok god povećanja ne budu pratila stvarne troškove i potrebe, nezadovoljstvo će ostati bez obzira na statističke pokazatelje.
