Istup saborske zastupnice Dalije Orešković o ovogodišnjoj norijadi više govori o stanju političkog diskursa nego o samim maturantima koje je odlučila prozvati. U želji da poentira, Orešković je posegnula za teškim riječima – “poluobrazovani i zatrovani” – no time je zapravo otvorila pitanje vlastite odgovornosti i političke dosljednosti.
Jer lako je moralizirati nad mladima u trenutku njihove najvidljivije proslave. Teže je, međutim, priznati da su upravo ti isti mladi produkt društva koje godinama oblikuju političari, uključujući i one koji danas najglasnije kritiziraju. Ako su maturanti “zatrovani”, tko je onda stvarao takvu klimu?
Norijada, sa svim svojim manama i povremenim ispadima, nikada nije bila sterilna manifestacija. No svesti tisuće mladih ljudi na nekoliko spornih snimki i pritom ih kolektivno etiketirati nije hrabrost, nego intelektualna lijenost.
Orešković propušta adresirati ključni problem: selektivnu osjetljivost društva na ekstremizam. Dok s pravom upozorava na opasne pojave, istovremeno zanemaruje činjenicu da politička scena već godinama koketira s istim tim narativima. U takvom kontekstu, njezina kritika zvuči manje kao principijelan stav, a više kao zakašnjeli pokušaj distanciranja.
Najproblematičnije u cijeloj priči nije ni sama osuda, već ton. Umjesto da otvori prostor za ozbiljnu raspravu o obrazovanju, vrijednostima i odgovornosti, Orešković bira retoriku koja zatvara dijalog. A kad političari prestanu razgovarati s mladima i počnu ih etiketirati, gube i ono malo kredibiliteta koji su možda imali.
Na kraju, ostaje dojam da ova “najtužnija norijada” nije toliko priča o maturantima, koliko o političkoj potrebi za brzim i zvučnim osudama bez stvarne namjere da se stvari promijene. A upravo ona je ta koja sije mržnju na sve strane.
