Dok mladi odlaze, a stariji šute, Hrvatska se pretvara u zemlju u kojoj su nostalgija i tišina postale službeni jezik, zemlja u kojoj se snovi sele preko granice.
U posljednjih deset godina Hrvatsku je napustilo više od pola milijuna ljudi – cijeli jedan grad veličine Zagreba. Najviše ih odlazi u Njemačku, Irsku i Austriju, i to upravo oni koji bi trebali biti okosnica društva: mladi, obrazovani, spremni raditi. Razlozi su svima poznati: male plaće, neizvjesnost, loša radna klima i osjećaj da „ovdje ništa ne ide naprijed“. No iza brojki krije se dublji problem. Povjerenje u sustav gotovo da više ne postoji.
Političari i dalje govore o „povratku iseljenika“, ali bez stvarnih mjera. Stanovi su preskupi, krediti nedostupni, a birokracija neumoljiva. Mladi koji se pokušaju vratiti nailaze na zid i često ponovno odlaze.
Stariji su, s druge strane, umorni. Nakon desetljeća preživljavanja, naučili su šutjeti. Nema prosvjeda, nema glasnih zahtjeva, samo tiho nezadovoljstvo koje se prelijeva u apatiju.
U selima i manjim gradovima sve je manje djece, školska dvorišta su prazna, a autobusi puni, ali u jednom smjeru. Odlazak.
Na društvenim mrežama ostaju slike mora, obiteljskih ručkova i uspomena, digitalna iluzija zemlje koja još živi. U stvarnosti, Hrvatska polako postaje zemlja odsutnih ljudi i prisutne tišine.
Odlazak mladih nije samo ekonomsko, nego i emocionalno pitanje. To je priča o izgubljenom povjerenju, o tišini koja se pretvara u ravnodušnost.
Možda je vrijeme da ta tišina napokon pukne. Jer svaka zemlja počinje propadati onog trenutka kad se njezini građani prestanu nadati.
