Živica između dvaju dvorišta može biti lijepa prirodna ograda, ali kada se razraste, postane previsoka i počne smetati susjedima, lako može izazvati svađu. No, tko je zapravo dužan brinuti se o njezinu održavanju i mora li susjed sudjelovati u troškovima?
Odgovor se nalazi u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a ključna je činjenica gdje se živica nalazi.
Prema članku 101. Zakona, ograde između susjednih nekretnina, uključujući i živice, smatraju se zajedničkim ogradama ako se nalaze na međi. Susjedi su tada njihovi suvlasnici, osim ako se ne dokaže da živica pripada samo jednom vlasniku.
To znači da, ako je riječ o zajedničkoj živici, troškove njezina održavanja susjedi snose na jednake dijelove. Dakle, nije dovoljno da jedan susjed jednostavno odbije sudjelovati u troškovima zato što njemu živica ne smeta.
Ipak, zakon razlikuje plaćanje održavanja od samog obavljanja posla. To što su susjedi suvlasnici ne znači da svaki mora osobno orezivati svoju polovicu živice. Također, ne znači da jedan susjed može samostalno naručiti bilo kakve opsežnije radove i automatski zahtijevati da drugi plati polovicu računa.
Situacija je drukčija ako se živica nalazi isključivo na zemljištu jednog susjeda. U tom slučaju, prema članku 102. Zakona, ograda pripada vlasniku zemljišta i ne smatra se zajedničkom samo zato što razdvaja dva dvorišta.
Ako se susjedi ne slažu oko vlasništva, potrebno je utvrditi nalazi li se živica na međi ili na zemljištu jednog od njih te postoje li dokazi o vlasništvu.
Zakonsko pravilo je, dakle, prilično jasno: ako je živica zajednička, troškove njezina redovitog održavanja susjedi dijele napola. Ako pripada samo jednom vlasniku, obveza održavanja u pravilu je njegova.
Prije nego što zbog nekoliko neorezanih grana izbije ozbiljna susjedska svađa, možda je ipak najbolje prvo provjeriti čija je živica i dogovoriti se oko njezina održavanja.
