Slučaj opasnog otpada u Gospiću ponovno je otvorio pitanje odgovornosti svih koji su godinama sudjelovali u sustavu gospodarenja otpadom. U javnosti se sada proziva i SDP-ova Vlada iz 2012. godine, kada je došlo do promjena sustava izdavanja dozvola za gospodarenje otpadom.
Problem opasnog otpada u Lici posljednjih je dana ponovno u središtu javnosti, a osim pitanja kako će se otpad ukloniti i sanirati onečišćena lokacija, sve se glasnije postavlja i pitanje – kako je uopće došlo do toga da na području Gospića završe goleme količine opasnih tvari?
Jedan od odgovora koji se sada pojavljuje u javnom prostoru vraća nas više od deset godina unatrag, u vrijeme SDP-ove Vlade.
U objavi Silvane Tramišak Lukman od 9. kolovoza navodi se da je važan trenutak bio 2012. godine, kada je tadašnja ministrica zaštite okoliša Mirela Holy provela promjene u sustavu gospodarenja otpadom.
Prema njezinoj interpretaciji, dotadašnji stroži sustav državnih koncesija zamijenjen je otvorenijim modelom dozvola, čime se željelo liberalizirati tržište i omogućiti većem broju privatnih tvrtki ulazak u posao gospodarenja otpadom.
No upravo se taj potez danas problematizira.
Otvaranje tržišta trebalo je pratiti puno snažniji nadzor države posebno kada je riječ o opasnom otpadu. Pitanje koje se danas nameće jest koliko je država u to vrijeme zaista kontrolirala što se događa s otpadom nakon što bi privatne tvrtke dobile potrebne dozvole.
Spominje se i razdoblje ministra Mihaela Zmajlovića, koji je Ministarstvo zaštite okoliša vodio od 2012. do 2016. godine. Tada su privatnim tvrtkama u velikom broju izdavane dozvole za sakupljanje i privremeno skladištenje otpada.
Najveći problem nije bio samo u izdavanju dozvola, nego u kontroli njihova provođenja.
Tko je provjeravao gdje opasni otpad doista završava?
Upravo se to pitanje danas nameće kada se govori o lokaciji bivšeg PPK Velebit u Gospiću.
Na toj lokaciji pronađene su velike količine otpada, a u javnosti se navodi brojka od oko 37.000 tona opasnog otpada.
Prema navodima koji su izneseni u javnosti, dio otpada koji su tvrtke službeno preuzimale radi zbrinjavanja završavao je izvan propisanih sustava. Ako se takve tvrdnje potvrde kroz službene postupke, riječ bi bila o ozbiljnom propustu u sustavu kontrole i nadzora.
No važno je naglasiti: odgovornost se ne može automatski vezati samo uz jednu političku opciju ili jednu Vladu.
Promjene sustava započele su za vrijeme SDP-ove Vlade, ali su nakon toga uslijedile druge Vlade, ministri i nadležna tijela. Sustav gospodarenja otpadom nastavio je funkcionirati i mijenjati se kroz godine.
Zbog toga se danas postavlja puno šire pitanje – gdje je zakazala država?
Ako je neka tvrtka imala urednu dozvolu za gospodarenje opasnim otpadom, netko je morao kontrolirati njezino poslovanje. Netko je morao pratiti kretanje otpada, dokumentaciju, prijevoz i konačno mjesto zbrinjavanja.
Ako se godinama moglo događati da velike količine opasnog otpada završe na jednoj lokaciji, onda problem očito nije samo u pojedincima koji su eventualno prekršili zakon.
Problem je i u sustavu koji takve radnje nije na vrijeme otkrio.
Zato slučaj Gospić danas nadilazi klasično prepucavanje SDP-a, HDZ-a i drugih političkih opcija.
Građane prije svega zanima tko je znao, tko je morao znati i tko je trebao reagirati.
Također se postavlja pitanje zašto su se eventualni propusti otkrivali tek nakon što su se na lokaciji nakupile goleme količine otpada i nakon što je problem postao ozbiljna prijetnja okolišu.
U konačnici, javnost očekuje odgovore i o tome tko će platiti sanaciju, tko će odgovarati za eventualno onečišćenje te hoće li se utvrditi lanac odgovornosti – od izdavanja dozvola, preko prijevoza i skladištenja, pa sve do konačnog odlaganja.
Jer 37.000 tona opasnog otpada nije moglo nestati preko noći.
Ako se utvrdi da su zakonske i administrativne promjene iz 2012. godine doista omogućile slabiju kontrolu sustava, tada će i politička odgovornost tadašnjih donositelja odluka morati biti dio javne rasprave.
Ali jednako tako, odgovore će morati dati i svi oni koji su nakon toga godinama upravljali sustavom.
Gospić danas ne treba samo političke optužbe. Treba potpunu istinu o tome kako je opasni otpad završio tamo gdje nije smio biti, tko ga je dovezao, tko ga je trebao kontrolirati i zašto je država reagirala tek kada je problem postao ogroman.
