Iza službenih fasada i redovitih priopćenja o uspjesima regionalne samouprave, u političkom zakulisju Međimurja već se godinama raspravlja o specifičnom fenomenu upravljanja.
Dok demokratska teorija nalaže da se odluke donose kroz široku mrežu institucija, resora i stručnih tijela, stvarnost na terenu, prema ocjenama mnogih promatrača, sugerira nešto sasvim drugo. Riječ je o percepciji izrazite centralizacije moći u kojoj se cjelokupni sustav, sa stotinama zaposlenika i stotinama projekata, u konačnici svodi na odluke i volju unutar najužeg kruga oko samog vrha vlasti.
Taj model “uskog grla”, u kojem se ama baš svi procesi moraju odobriti na jednom mjestu, stvara specifičnu atmosferu u kojoj institucije često djeluju tek kao administrativni servis za vizije pojedinaca.
Struka u sjeni i tihi eho iznutra
Ključno pitanje koje se u ovakvim konstelacijama postavlja jest – gdje nestaje autonomija struke? Kada se politički sustav postavi tako da se ključne poluge, od kadroviranja do proračunskih prioriteta, kontroliraju iz jedne točke, prirodno dolazi do pasivizacije cijelog aparata. Resori koji bi trebali samostalno disati i predlagati rješenja, pretvaraju se u izvršitelje.
Da takav pritisak stvara ozbiljne unutarnje potrese, potvrđuju informacije koje sve jasnije cure kroz zatvorena vrata županijskih hodnika. Unutar samih struktura, pa čak i među onima koji formalno vode važne resore, tinja tiho, ali duboko nezadovoljstvo.
Ljudi s dugogodišnjim profesionalnim iskustvom u neformalnim krugovima sve otvorenije izražavaju frustraciju zbog činjenice da su njihovo znanje i autonomija podređeni isključivo bespogovornoj lojalnosti centralnoj liniji upravljanja. Sustav koji se javno prezentira kao monolit, iznutra pokazuje ozbiljne znakove zamora materijala upravo zbog nedostatka unutarnjeg pluralizma.
Nervoza kao nusproizvod kontrole
Ovakav personalizirani model vladavine nosi i jednu veliku političku nuspojavu – izrazitu osjetljivost na bilo kakvu vrstu vanjske kritike. Kada se upravljanje poistovjeti s nepogrešivošću najužeg kruga, svako legitimno pitanje izneseno u javnom prostoru ili pod saborskim svodom ne doživljava se kao doprinos raspravi, već kao izravni napad na uspostavljeni poredak.
Upravo ta dinamika savršeno objašnjava nedavne burne reakcije i pokušaje javnog discipliniranja onih koji su se usudili prekinuti nametnutu šutnju o sigurnosnim i društvenim izazovima u regiji.
No, politički monopoli, koliko god se trudili kontrolirati narativ i frizirati stvarnost, prije ili kasnije moraju se suočiti s činjenicom da institucije pripadaju građanima, a ne zatvorenim krugovima moći.
