Postoji nešto gotovo fascinantno u hrvatskoj politici.
Kada se pojavi problem, svi odmah znaju tko je kriv.
Ali kada treba odgovoriti na pitanje što sada napraviti, odjednom zavlada muk.
Tako je i s otpadom u Gospiću.
Oporba je dobila temu kakvu samo može poželjeti: ogromne količine otpada, Italija, ilegalno odlaganje, institucije, novac, odgovornost, Vlada.
Idealno za politički napad.
I napada se.
Ali u cijeloj toj buci nedostaje jedno vrlo jednostavno pitanje:
Dobro, što biste vi napravili s tim otpadom?
Ne što biste napravili s Vladom.
Ne koga biste smijenili.
Ne što biste rekli na konferenciji za novinare.
Nego — što biste napravili s otpadom?
Jer otpad nije metafora.
Ne može se ukloniti političkim priopćenjem.
Ne može ga odnijeti ostavka.
Neće nestati nakon glasovanja u Saboru.
I neće postati manje opasan zato što je oporba održala još jednu konferenciju za novinare.
Premijer ne može biti krivac za sve što se događa u državi
U ovoj priči posebno je zanimljiva jedna politička teza koja se sve češće pokušava prodati javnosti: da je nemoguće da se ovakav posao dogodio, a da premijer za njega nije znao.
Zašto?
Zato što je premijer.
To nije argument. To je politička konstrukcija.
Premijer može i mora odgovarati za funkcioniranje sustava kojim upravlja. Ako su institucije zakazale, ako su propisi bili loši, ako su nadzori bili nedovoljni — politička odgovornost vlasti postoji.
Ali iz toga automatski zaključiti da je Andrej Plenković osobno znao za konkretan posao s otpadom, njegovu količinu, lokaciju i način na koji će završiti jednostavno nije ozbiljno bez dokaza.
Hrvatska država ima ministarstva, uprave, inspekcije, lokalnu samoupravu, službe, agencije, policiju i cijeli niz ljudi koji svakodnevno donose odluke.
Ako ćemo svaki propust bilo kojeg sustava pretvarati u priču da je premijer osobno morao znati za njega, onda više ne govorimo o odgovornosti nego o političkoj bajci.
Premijer treba odgovarati za sustav.
Ali za kaznenu ili osobnu odgovornost trebaju postojati dokazi.
To bi, valjda, trebao biti minimum ozbiljne politike.
A sada ono što oporba ne voli čuti
Oporba ima puno pravo napadati Vladu.
Ali oporba koja mjesecima govori da Vlada ništa ne radi, da je sve katastrofa i da je sve trebalo biti riješeno jučer, mora odgovoriti na jedno pitanje:
Kako?
Gdje biste odvezli otpad?
U koji grad?
U koje postrojenje?
Koje postrojenje u Hrvatskoj ima kapacitet?
Ako nema takvog postrojenja, u koju državu biste ga izvezli?
Koliko bi koštalo?
Koliko bi trajalo?
Kako biste osigurali transport?
Kako biste zaštitili stanovništvo?
Kako biste razvrstali otpad?
Što biste napravili s dijelom koji je zakopan?
I najvažnije:
tko bi to platio?
Tu se politički reflektor nekako brzo ugasi.
Jer puno je lakše reći:
„Ne damo otpad u naš grad!“
nego objasniti što učiniti ako ga nitko ne želi.
Vlada barem pokušava riješiti ono što se riješiti mora
I upravo zato treba biti pošten.
Vlada ne zaslužuje automatski biti proglašena krivcem za sve što se dogodilo samo zato što je na vlasti.
Ona sada ima odgovornost riješiti problem — i treba je zbog toga držati pod povećalom.
Ali činjenica da je Vlada pokrenula postupke sanacije, razmatra različite modele za zakopani otpad i ide prema izvozu dijela otpada pokazuje da se barem razgovor pomiče s političkog pitanja „tko je kriv?“ prema praktičnom pitanju „kako ćemo ga maknuti?“
A upravo je to ono što bi trebalo raditi.
Brže, transparentnije i bez skrivanja podataka.
Ali rješenje se mora pronaći.
I ako je za dio otpada najbolja opcija izvoz u specijalizirana postrojenja izvan Hrvatske, neka se izveze.
Hrvatska ne mora dokazivati svoju suverenost tako što će pod svaku cijenu pronaći hrvatsku livadu na koju će ga staviti.
Ako nemamo tehnologiju za određenu vrstu otpada, koristimo onu koja postoji.
To nije slabost.
To je odgovornost.
Političar koji kaže „ne kod mene“ nije riješio ništa
Zamislimo hipotetsku situaciju.
Dođe oporba na vlast.
Dobije isti otpad.
Isti problem.
Iste količine.
Isti zakoni.
Ista Europa.
Ista logistika.
Isti građani.
I tada netko pita:
„Gdje ćemo s njim?“
Što će odgovoriti?
„Ne u Zagreb.“
„Ne u Split.“
„Ne u Rijeku.“
„Ne u Osijek.“
„Ne u Varaždin.“
„Ne u Istru.“
„Ne u Liku.“
Odlično.
A gdje onda?
Hrvatska politika mora prestati proizvoditi iluziju da se svaki problem može riješiti tako da ga se pošalje nekom drugome.
Upravo je to najgora moguća vrsta politike.
Ovo je trenutak kada treba biti državnik, a ne navijač
Ako se pokaže da je netko kriminalno organizirao cijeli posao — neka odgovara.
Ako su institucije zakazale — neka se utvrdi zašto.
Ako je netko propustio napraviti ono što je morao — neka snosi posljedice.
Ako je Vlada pogriješila — neka odgovara politički.
Ali paralelno s tim treba učiniti ono što normalna država radi.
Maknuti otpad.
I to na način koji je stručan, siguran i transparentan.
Zato bi Vlada sada trebala objaviti javni plan s četiri jasne stavke:
1. Što se točno nalazi na lokaciji.
2. Što se može obraditi u Hrvatskoj.
3. Što se mora izvesti i u koje certificirano postrojenje.
4. Koliko će sve koštati i od koga će država pokušati naplatiti trošak.
Bez političkog zamagljivanja.
Bez „vjerujte nam“.
Podaci na stol.
Struka pred kamere.
Ugovori javnosti.
Rokovi jasno navedeni.
I onda neka Vladu građani ocijene prema tome je li posao napravila.
Oporba neka jednom pokaže da zna razliku između kritike i upravljanja
Kritizirati vlast je lako.
Zato i postoji oporba.
Ali voditi državu znači donositi odluke koje će netko negdje morati platiti, objasniti i politički braniti.
To je razlika između političkog aktivizma i upravljanja.
Ako oporba misli da Vlada griješi — neka ponudi bolji model.
Ako misli da otpad treba ostati u Hrvatskoj — neka kaže gdje.
Ako misli da ga treba izvesti — neka kaže kamo.
Ako misli da postoji bolja tehnologija — neka je predstavi.
Ako misli da država ne smije platiti — neka objasni kako će se novac naplatiti od odgovornih.
To bi bila ozbiljna oporba.
Sve ostalo je uglavnom politički marketing.
Jer najlakše je biti protiv
Možeš biti protiv Vlade.
Možeš biti protiv otpada.
Možeš biti protiv uvoza.
Možeš biti protiv sanacije.
Možeš biti protiv izvoza.
Možeš biti protiv lokacije.
Možeš biti protiv svega.
I na kraju izgledati kao da si pobijedio.
Samo postoji jedan mali problem.
Otpad i dalje stoji.
Zato je vrijeme da se ova priča prestane voditi kao natjecanje u tome tko će glasnije vikati „skandal“.
Skandal treba istražiti.
Krivce treba pronaći.
Odgovorne treba kazniti.
Ali otpad treba — zbrinuti.
I ako Vlada to može napraviti brzo, stručno i transparentno, neka to napravi.
Ne treba joj pljeskati.
To joj je posao.
Ali isto tako, oporbi ne treba davati političke bodove samo zato što je glasna.
Jer njezin je posao nešto drugo:
pokazati da bi, kada bi sutra dobila vlast, znala napraviti bolje.
A zasad je u ovoj priči najglasniji odgovor oporbe vrlo jednostavan:
„Ne kod nas.“
To nije rješenje.
To je samo malo elegantniji oblik pranja ruku.
