Mala međimurska adresa na kojoj se kroje velike ljudske sudbine ponovno je ispisala priču koja grije srce. U moru sivih vijesti i statistika, iz Socijalne zadruge Humana Nova dolazi svjedočanstvo o njezinu ponosu – mladom Dini Višnjiću.
Mladiću koji je godinama strpljivo čekao da mu netko uopće pruži priliku i kaže ono jednostavno: “Dođi na razgovor.”
Danas, nekoliko godina nakon što su se njegova upornost i plemenita misija Humane Nove susrele, Dino nije samo zaposlenik. On je, kako ga njegovi kolege s ponosom i suzama u očima opisuju, pravo srce cijelog kolektiva.
Njegov put, međutim, bio je sve samo ne lagan.
Život u tišini ekrana i telefon koji ne zvoni
Kao mlada osoba s cerebralnom paralizom, Dino se nakon završetka školovanja suočio s onim najtežim zidom – zidom društvene nevidljivosti. Godine su prolazile u slanju molbi, nadanju i čekanju. Dok su njegovi vršnjaci gradili karijere i planirali budućnost, Dino je sjedio kod kuće, zarobljen u četiri zida, čekajući da telefon konačno zazvoni.
U društvu koje često prebrzo otpisuje one koji se kreću malo drugačije, Dino je predugo bio samo broj na burzi rada. A sve što je želio bila je prilika da pokaže koliko vrijedi, da radi i doprinosi.
A onda se dogodila Čakovečka Humana Nova – neobična i topla tekstilna zadruga poznata po tome da ne odbacuje ni staru odjeću, a kamoli ljude.
”Ovdje sam počeo opet živjeti”
Kada su mu vrata ove zadruge konačno ostala otvorena, za Dinu se promijenio cijeli svemir. Njegova dijagnoza u Humani Novi nikada nije bila prepreka, već samo specifičnost. Brzo je pronašao svoje mjesto unutar tima, učeći procese i unoseći u svakodnevni rad energiju koja je ubrzo zarazila sve oko njega.
”Ovdje sam počeo opet živjeti”, rečenica je kojom Dino najbolje opisuje što za njega znači posao.
To za njega nije samo plaća ili puko ispunjavanje radnog vremena. To je osjećaj pripadnosti. To je spoznaja da te netko ujutro čeka s kavom, da tvoj rad ima smisao i da si dio nečeg većeg.
Više od radnika – duša i pokretač kolektiva
Kolege iz Humane Nove za Dinu imaju samo riječi divljenja. Opisuju ga kao najsvjetliju točku pogona, osobu koja svojim osmijehom briše umor s lica tekstilnih radnica i koja u svaku prostoriju unosi neopisivu toplinu. Dino je dokaz da se radno mjesto ne gradi samo na normama i brojevima, već na ljudskosti.
Njegova priča nadilazi granice Međimurja. Ona je glasna poruka svim poslodavcima u Hrvatskoj o tome koliko dragocjenog potencijala, vjernosti i čiste radne radosti leži u osobama s invaliditetom. Sve što im treba jest netko tko će, umjesto kolica ili poteškoća u hodu, najprije vidjeti čovjeka.
U svijetu koji često juri za profitom, Dino Višnjić i Humana Nova podsjećaju nas na ono najvažnije: da smo najvrjedniji onda kada jedni drugima pomažemo da – ponovno počnemo živjeti.
