Kad se pred građane stavi problem koji smrdi, doslovno i politički, očekivalo bi se da lider oporbe ponudi barem neku ideju kamo s njim. No, prema odgovoru predsjednika SDP-a Siniše Hajdaša Dončića, izgleda da smo zasad dobili nešto još važnije – stožer.
Na pitanje što SDP predlaže u situaciji u kojoj lokalne sredine ne žele prihvatiti gospićki otpad, Hajdaš Dončić poručuje: prvo treba osnovati zajednički stožer, zatim napraviti plan sanacije, pa trijažu na licu mjesta. Nakon toga, pretpostavlja se, slijedi još koji sastanak, možda međuresorna radna skupina, pa prezentacija i, ako sve bude po planu, jednog dana možda i rješenje.
Problem je samo u jednoj sitnici – ljudi ne čekaju stožer, nego čekaju da se otpad zbrine.
Razumljivo je upozorenje da nitko ne može ozbiljno govoriti o načinu zbrinjavanja dok se ne zna točan sastav otpada. To bi, uostalom, trebalo biti elementarno znanje svakoga tko se bavi gospodarenjem otpadom. Ako postoji sumnja da među otpadom ima infektivnog, medicinskog ili nekog drugog opasnog otpada, naravno da ga treba utvrditi, razvrstati i postupati prema pravilima.
Ali upravo tu dolazimo do ključnog pitanja: što konkretno SDP predlaže da se napravi sada?
Odgovor zasad glasi – osnovati stožer.
Dakle, dok građani gledaju hrpe otpada i pitaju se kada će problem biti riješen, politički odgovor glasi: okupimo ljude za stol. Dok lokalne jedinice poručuju da ne žele primiti otpad, odgovor je: napravimo plan. Dok vrijeme prolazi, odgovor je: napravimo trijažu.
Sve je to vrlo ozbiljno, vrlo stručno i vrlo proceduralno. Samo što nakon svega toga još uvijek ne znamo – kamo s otpadom.
Posebno je zanimljiv dio u kojem predsjednik SDP-a govori o tome da su europski kapaciteti prekapacitirani i da bi za zbrinjavanje trebalo možda godinu dana. Ako je doista tako, onda bi građani od oporbe koja želi preuzeti odgovornost za državu možda očekivali da kaže koji su raspoloživi kapaciteti, koje su moguće lokacije, koje su zakonite opcije i kako bi se problem riješio u prijelaznom razdoblju.
Umjesto toga dobili smo svojevrsnu političku verziju poznate birokratske formule: prvo ćemo utvrditi što ćemo napraviti, a onda ćemo napraviti ono što smo utvrdili.
A posebno je zgodno što se pritom vrlo odlučno kritizira Vlada. Treba li neopasni otpad spaljivati u cementarama? „Treba vidjeti imaju li dozvole i neka ih pokažu“, kaže Hajdaš Dončić.
I to je legitimno pitanje.
Ali nakon što se dozvole pokažu, što onda? Ako cementare mogu zakonito i sigurno zbrinuti određenu vrstu otpada – treba li to prihvatiti ili odbaciti zato što je prijedlog došao od Vlade? Ako ne mogu – što je alternativa?
Tu nekako nastaje tišina.
Jer najlakše je biti protiv. Protiv spalionice. Protiv cementara. Protiv lokacija. Protiv Vladinog prijedloga. Protiv svega što netko drugi pokušava napraviti.
Teže je reći: „Evo što bismo mi napravili.“
A upravo to bi građani, čini se, željeli čuti.
Nitko razuman ne očekuje da političar preko noći riješi višegodišnji problem otpada. Ali kada lider oporbe kaže da ne može odgovoriti na pitanje kamo s otpadom jer nitko ne zna kakav je otpad, onda se nameće jednostavno pitanje: pa što ste onda spremni učiniti da se to utvrdi i problem riješi?
Ako je prvi korak stožer – u redu. Ali stožer nije rješenje. Stožer je mjesto na kojem se rješenje tek treba smisliti.
A građani Gospića, koliko je poznato, ne žive u stožeru.
Njima ne treba još jedan politički sastanak na kojem će se konstatirati da je situacija ozbiljna, da institucijama nedostaje povjerenja i da je problem složen.
To već znaju.
Oni bi, sasvim razumljivo, htjeli znati što dalje.
I zato je možda najpošteniji sažetak ovog odgovora zapravo vrlo jednostavan: ideje zasad nema, ali kritike – njih, srećom, ne nedostaje.
Otpad će očito morati još malo pričekati. Samo da se prvo osnuje stožer.
