Jedan djed od svoje je skromne mirovine punih šest mjeseci pažljivo odvajao svaki euro kako bi unuku kupio poseban dar za njegov prvi rođendan. Želio je da to ne bude bilo kakva igračka, već dar s dušom – mali drveni konjić za ljuljanje, baš onakav kakvog je i sam imao u djetinjstvu.
Mjesecima je maštao o obiteljskom okupljanju, unukovom osmijehu, trenutku kada će ga uzeti u naručje i pjevati mu pjesme koje je nekada pjevao i njegovom ocu.
No, sva radost i iščekivanje nestali su u samo jednom trenutku, kada mu je od snahe stigla poruka:
„Samo da znate da dolaze mlađi ljudi na proslavu, ako dođete bit će vam dosadno.”
Te hladne riječi potresle su djeda do suza. Pokušao je nazvati sina kako bi razjasnio situaciju, no sin se nije javljao na telefon.
Umjesto odlaska na proslavu, rođendanskih balona i dječjeg smijeha, djed je taj dan proveo sam, s kupljenim darom u ruci i teškim kamenom u prsima, zbog čega je na koncu morao kupiti i lijekove za tlak i srce.
U tišini svoga doma, gledajući u zapakiranog drvenog konjića, ostao je s bolnim pitanjem – hoće li njegov unuk ikada saznati koliko ga je djed volio i s koliko je ljubavi pripremao dar za njega, ili će s vremenom potpuno zaboraviti da je djed uopće postojao.
