Čakovec se posljednjih godina pretvara u jedno veliko gradilište. Zgrada za zgradom niče tamo gdje su nekada bile livade, vrtovi i komadići zelenila. Beton se širi, parkirališta zauzimaju sve više prostora, a stabala je sve manje. Grad se očito može širiti bez problema – ali pitanje je koliko ćemo zelenila ostaviti iza sebe.
Naravno, Čakovcu trebaju novi stanovi i razvoj. Ali mora li baš svaka slobodna površina završiti pod betonom? Svaka nova zgrada znači još jedno zauzeto zemljište, još jedno parkiralište i često još manje prostora za drveće. Ako se ovakav trend nastavi, pitanje više neće biti gdje je nova zgrada, nego gdje je ostao komad prirode.
Drveće nije luksuz niti ukras koji možemo jednostavno izbaciti kada smeta novom projektu. Ono hladi grad, daje hlad, poboljšava kvalitetu zraka i čini život ugodnijim. Grad bez zelenila nije moderan grad – to je samo sve veća površina betona.
Vrijeme je da se netko ozbiljno zapita kamo ovo vodi. Ne možemo svaku livadu promatrati kao buduću parcelu za zgradu i svako stablo kao prepreku gradnji. Razvoj grada ne smije značiti uništavanje onoga zbog čega je ugodno živjeti u njemu. Ako već gradimo zgradu za zgradom, onda možemo valjda izgraditi i nekoliko zelenih površina više.
Čakovec ne smije postati grad u kojem je najvažnije koliko se kvadrata može izgraditi. Grad nije katalog nekretnina. Grad su ljudi, ulice, parkovi, stabla i prostor za normalan život. Ako nastavimo uklanjati zelenilo zbog novih zgrada, jednoga dana možda ćemo imati puno više stanova – ali puno manje grada u kojem se želi živjeti.
Čakovec može i treba rasti, ali ne pod svaku cijenu. Građevine se mogu ponovno izgraditi, ali desetljećima staro stablo ne može se vratiti preko noći. Zato je krajnje vrijeme da se pri svakoj novoj gradnji pita ne samo što ćemo izgraditi, nego i što ćemo sačuvati. Jer ako ovako nastavimo, možda ćemo jednog dana gledati grad pun zgrada i pitati se: gdje su nestala sva stabla?
