Sisački biskup Vlado Košić u ponedjeljak je svim vjernicima uputio božićnu čestitku. U čestitci se biskup dotakao teških vremena u kojima se nalazimo, ali i na neke stvari koje ne bi trebale oblikovati blagdansko vrijeme, poput vilenjaka i božićnih ukrasa.
Čestitku prenosimo u cijelosti:
Dragi prijatelji, braćo i sestre, s čestitkom za Božić svi očekuju lijepe riječi, ugodne ušima i melem za srce. No ja se ovog Božića pitam kako mogu ovaj blagdan radosti i mira slaviti ljudi u Ukrajini, oni u Palestini, Izraelu i Siriji, kako mogu biti radosna djeca bez roditelja, žene nakon što su im poginuli muževi, kako mogu biti sretne majke čije djece više nema? Možda je previše pitanja bez odgovora, možda doista nitko ne zna niti može odgovoriti na te teške riječi koje su zapravo optužbe. Međutim nisu to optužbe protiv Boga, nego protiv čovjeka. Čovjek je započeo ratove, čovjek je razorio tuđe gradove i sela, tuđe kuće, škole, bolnice… Čovjek. No je li to doista čovjek kakvog je stvorio Bog?
Nije li takav čovjek zapravo nečovjek? Koji ubija, mrzi, razara, pali i otima tuđe? Kako se takav čovjek može još uopće nazivati čovjekom? No kad bismo pitali one koji su pokrenuli ratove, one koji razaraju tuđe domove i ubijaju djecu, žene i civile, koji osvajaju tuđu zemlju i pljačkaju je, zašto to čine, oni bi vjerojatno odgovorili da su oni to morali jer su bila ugrožena njihova prava, jer su se oni samo branili i da nisu željeli ubijati civile, da su oni samo kolateralne šteta”, poručio je.
Kako takvim ljudima govoriti o Božiću? Kako uopće govoriti o Božiću kad vladaju tako suprotstavljeni stavovi i toliko mržnje progovara iz ljudskih srdaca, iz ljudskih usta, iz ljudskih ruku? Kad promatramo betlehemske jaslice, tada vidimo gdje na svojim rukama majka Marija drži dijete Isusa. Dijete je u središtu te štalice, oko njega su pastiri i kraljevi, tu su se oko njega skupile ovce i životinje, nad djetetom se nadvijaju njegova Majka i sveti Josip.
Da su ratni huškači ikada upoznali ljepotu djeteta, ne bi dizali ruke protiv djece! Da su biti dirnuti osmijehom djece, da su vidjeli njegove male ručice i osjetili mir koji svako maleno dijete širi oko sebe, ne bi nikada uzimali u ruke puške, bacali bombe i granate, rušili domove u kojima su također i djeca.
Tko zna, možda je zato i Božić često shvaćan kao bajkovita priča jer stvarnost je drukčija, ljudi nisu dobri, ljudi ne znaju zastati i diviti se pred djetetom, ne mogu svi biti obasjani svjetlom. Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr.
