Postojalo je vrijeme kada se na pismo čekalo danima. Kada se svako malo provjeravalo sandučić, a dolazak poštara znao je uljepšati cijeli dan. Kada se nečije rukom napisane riječi čuvalo godinama, u ladicama, kutijama i među stranicama knjiga.
Danas poruke stižu u nekoliko sekundi. Napišemo ih u hodu, pošaljemo emotikon, ostavimo kratko „čujemo se” i nastavimo dalje. Sve je brže, jednostavnije i dostupnije nego ikada, ali kao da smo negdje putem izgubili čar čekanja i posebnost riječi koje su napisane samo za nas.
Pismo je ipak bilo nešto više od obične poruke. Netko je morao sjesti, uzeti papir i olovku, razmisliti što želi reći i pronaći prave riječi. U svakom rukopisu bilo je nečega osobnog. U načinu na koji je netko napisao naše ime, u malo iskrivljenom slovu, prekriženoj rečenici ili kapljici tinte.
Neka su pisma donosila ljubav, neka utjehu, neka dobre vijesti, a neka su bila jedini način da nekome kažemo ono što nismo imali hrabrosti izgovoriti naglas. Bilo je pisama koja su se čitala po nekoliko puta, a neka su se čuvala cijeli život.
Danas imamo stotine kontakata u mobitelu, razgovore koji traju cijeli dan i društvene mreže preko kojih možemo pratiti gotovo svačiji život. Ipak, koliko smo puta nekome rekli da nam nedostaje, da smo ponosni na njega ili da smo zahvalni što postoji? I koliko smo puta to stvarno napisali, bez žurbe i bez očekivanja odgovora?
Možda nam ne treba povratak starim vremenima, ali dobro bi nam došlo malo njihove sporosti. Malo više pažnje, iskrenosti i vremena za ljude do kojih nam je stalo.
Jer neke riječi vrijede više kada ih možemo ponovno uzeti u ruke. Kada ih možemo pročitati i nakon deset, dvadeset ili pedeset godina i na trenutak ponovno čuti glas osobe koja ih je napisala.
Možda je upravo zato lijepo sjetiti se pisama. Ne zbog papira i omotnica, nego zbog osjećaja da je netko odvojio dio svog vremena samo za nas.
A možda je najbolji način da obilježimo ovaj dan vrlo jednostavan: uzeti papir i napisati nekoliko iskrenih rečenica nekome koga volimo.
Ne mora biti dugo. Ne mora biti savršeno. Samo neka bude od srca.
Jer poruka se može izgubiti među stotinama drugih, ali pismo koje čuvamo često postane uspomena za cijeli život.
I zato, ako danas imate nekome nešto lijepo za reći, nemojte čekati posebnu priliku. Možda će baš tih nekoliko redaka nekome značiti više nego što možete zamisliti.
