Međimursko veleučilište u Čakovcu od 20. listopada 2026. godine službeno je pripojeno Sveučilištu Sjever. Vijest se predstavlja kao razvojna prilika i korak prema kvalitetnijem visokom obrazovanju, no iza službenih priopćenja ostaje niz pitanja na koja međimurska javnost zaslužuje konkretne odgovore.
Međimurje je godinama ulagalo u razvoj vlastitog veleučilišta, njegovu infrastrukturu, opremu i stvaranje uvjeta za studiranje. Ustanova se predstavljala kao važan obrazovni i razvojni projekt županije. Danas, međutim, prestaje postojati kao samostalna visokoškolska institucija.
Naravno, pripajanje većem sveučilišnom sustavu ne mora biti loša odluka. Ono može otvoriti mogućnosti za nove studijske programe, kvalitetniju nastavu i dodatna ulaganja. No takve koristi tek treba pokazati konkretnim rezultatima.
Posebno se nameće pitanje odgovornosti dosadašnjeg vodstva i Međimurske županije. Ako je veleučilište godinama bilo jedan od važnih projekata regionalnog razvoja, kako je došlo do toga da izgubi samostalnost? Je li se dovoljno radilo na privlačenju studenata, razvoju novih programa i dugoročnoj održivosti ustanove?
Jednako je važno znati što će biti s imovinom i infrastrukturom u koju su ulagani javni novci te kakav će utjecaj lokalna zajednica ubuduće imati na razvoj visokog obrazovanja u Čakovcu.
Iz Sveučilišta Sjever poručuju da će studentima i zaposlenicima biti osiguran nesmetan nastavak studiranja i rada. Rektor Damir Vusić ističe da je povezivanje postojećih kapaciteta temelj daljnjeg razvoja nastavnog, stručnog i znanstvenog rada.
Takve su najave dobrodošle, ali građani imaju pravo očekivati više od načelnih obećanja.
Hoće li Čakovec dobiti nove atraktivne studije? Hoće li se povećati broj studenata? Postoji li konkretan investicijski plan i hoće li Čakovec postati snažan sveučilišni centar ili tek jedna od lokacija Sveučilišta Sjever?
Ovo nije samo administrativna promjena naziva i ustroja. Riječ je o budućnosti visokog obrazovanja u Međimurju, obrazovanja koje bi trebalo biti jedan od temelja njegova gospodarskog i društvenog razvoja.
Pripajanje Sveučilištu Sjever može biti novi početak, ali ne bi smjelo poslužiti kao razlog da se bez ozbiljne analize zatvori pitanje dosadašnjeg upravljanja Međimurskim veleučilištem.
Jer uspjeh ove promjene neće se mjeriti službenim priopćenjima, nego brojem studenata, kvalitetom obrazovanja, novim programima i ulaganjima koja će ostati u Čakovcu.
Ovakav pristup otvara pitanje odgovornosti Županije i uprave veleučilišta, a ne dovodi u pitanje samu odluku Ministarstva. To je snažnija i argumentiranija kritika.
