Kada se Robert Hoge rodio u Australiji, to je za njegovu majku bio potpuni šok. U to se vrijeme ultrazvuk nije često koristio, pa obitelj nije unaprijed znala da će se beba roditi s teškim medicinskim komplikacijama. Robert je na svijet došao s velikim tumorom na sredini lica, razmaknutim očima i deformiranim nogama.
Nakon što joj je suprug opisao kako beba izgleda, majka ga je u prvim danima odbijala uopće pogledati. Kada je došlo vrijeme za izlazak iz bolnice, odlučila je da ga neće odvesti kući. U svoj je mali, plavi dnevnik u tim trenucima očaja napisala teške riječi: „Voljela bih da nestane, da umre ili nešto.“ Svojoj je sestri rekla i da joj je sin jednostano – preružan.
Međutim, s vremenom i uz podršku obitelji, stvari su se počele mijenjati. Nakon glasovanja u kojem su svi članovi obitelji jednoglasno rekli „da“, Robert je napokon stigao u svoj dom.
Dnevnik koji je postao izvor snage
Majka je u svom dnevniku iskreno bilježila svu borbu i emocije kroz koje je prolazila pokušavajući prihvatiti sinovo stanje. Iako bi mnoge oštetile i povrijedile takve riječi, Robert je iz njih izvukao nevjerojatnu mudrost i snagu. Kao dječak često je tražio od majke da mu naglas čita zapise iz dnevnika.
„Vidjela je kako joj sin leži u kolijevci s velikim tumorom veličine šake nasred lica, očima sa strane glave i deformiranim nogama. Ne mogu ni zamisliti koliko ju je to uzrujalo“, objasnio je Robert s dubokim razumijevanjem i suosjećanjem prema svojoj majci. Prepoznao je da je njezina početna reakcija bila reakcija na šok i da je najvažnije to što je na kraju prevladala te emocije i pružila mu ljubav.
I kada je jedan novinar kasnije htio izostaviti taj mučni dio priče o odbacivanju, Robertova je majka inzistirala da ga objave – želeći pokazati drugim roditeljima u sličnim situacijama da su šok i strah prirodni te da iz toga postoji izlaz.
Izgled ne određuje tko smo
Robert je prošao niz teških rekonstruktivnih operacija lica. Izrastao je u hrabrog i uspješnog čovjeka – danas je oženjen, otac dvoje djece, novinar i ugledni politički savjetnik. Svoju je životnu priču sažeo u memoarima pod nazivom Ugly (Ružno), kako bi inspirirao druge.
Naslovom ne bježi od društvenih standarda, već otvoreno poručuje da izgled ne bi trebao definirati ničiju vrijednost:
„Trebamo prestati uvjeravati djecu da izgled nije bitan i pretvarati se da ne postoje razlike. Djeca izgledaju šaroliko i drukčije i to je u redu. Naš je izgled dio naše osobnosti, ali nas ne određuje kao osobe. To govorim i svojoj djeci. Određuju ih sportovi koje vole, knjige koje čitaju i interesi koje imaju, a ne samo njihov izgled“, poručuje Robert.
Njegova dirljiva i poučna priča ostaje kao snažan podsjetnik da se najveća ljepota i snaga kriju u prihvaćanju, oprostu i unutarnjem karakteru.
