Jedna tragedija otvorila je pitanje povjerenja u institucije. A onda se pred Međimurjem počeo gomilati jedan drugi, doslovno vidljiv problem – tone otpada na lokacijama na kojima ga ne bi smjelo biti.
O smrti Luke Palatinuša treba govoriti odgovorno i bez političkog kalkuliranja. Obitelj zaslužuje odgovore, a činjenice trebaju utvrditi nadležna tijela.
No upravo zato što je javnost posljednjih tjedana ponovno počela propitivati koliko su institucije transparentne kada se dogodi ozbiljan problem, nemoguće je ne pogledati i ono što se događa s otpadom.
A tamo je slika sve teže ignorirati.
Ovo više nije priča o jednoj hrpi smeća
Podturen.
Lopatinec.
Totovec.
Nedelišće.
Lokacije se mijenjaju, vrste otpada se razlikuju, ali pitanje ostaje isto:
Kako je moguće da se u Međimurju godinama pojavljuju lokacije s velikim količinama nezakonito odloženog otpada, a problem se rješava tek kada fotografije i medijski napisi postanu dovoljno glasni?
U nekim slučajevima govori se o desecima tona.
U drugima o stotinama.
Spominje se i azbestni otpad, a u Totovcu je otvoreno pitanje kako je više od 20 tona miješanog komunalnog otpada završilo na odlagalištu unatoč ranijim ograničenjima.
To više nije pitanje nekoliko neodgovornih pojedinaca koji su negdje bacili vreću smeća.
To je pitanje sustava.
Tko je trebao vidjeti problem prije građana?
To je možda najvažnije pitanje cijele priče.
Građani vide kamione.
Vide hrpe otpada.
Vide vreće.
Vide spaljivanje.
Vide lokacije na kojima se otpad gomila.
I onda fotografiraju, prijavljuju i zovu institucije.
Ali što je s kontrolama koje bi trebale postojati prije nego što problem postane fotografija na društvenim mrežama?
Tko kontrolira?
Tko izdaje dozvole?
Tko provjerava podrijetlo otpada?
Tko vodi evidenciju?
Tko reagira kada se pojavi sumnja?
I konačno – tko odgovara kada sustav zakaže?
To nisu politička pitanja.
To su pitanja koja bi trebao postaviti svaki porezni obveznik.
Jer sanacija će na kraju opet biti javni trošak
Otpad se može ilegalno odložiti za relativno malo novca.
Ali njegovo uklanjanje može koštati višestruko više.
I tu dolazimo do možda najneugodnijeg pitanja.
Ako netko ilegalno odloži otpad i nestane, tko na kraju plaća njegovo uklanjanje?
Lokalna samouprava?
Županija?
Država?
Drugim riječima – građani?
Ako je odgovor da će javni novac na kraju sanirati ono što je netko drugi napravio nezakonito, onda više ne govorimo samo o ekologiji.
Govorimo o odgovornosti i novcu svih nas.
Zašto se problem rješava tek kada postane medijski zanimljiv?
Upravo je to pitanje koje bi trebalo posebno zanimati međimursku javnost.
Jer ako je određena lokacija poznata godinama, zašto se reagira tek nakon prijava, fotografija, novinskih tekstova i javnog pritiska?
Ako institucije nisu znale – zašto nisu znale?
Ako su znale – zašto problem nije ranije riješen?
A ako su upozorenja postojala – tko ih je ignorirao?
To su pitanja na koja nije dovoljan odgovor:
“Nadležne službe postupaju.”
Građani žele znati što se događalo prije nego što su službe počele postupati.
I tu dolazimo do politike
Nije poanta u tome koja je stranka trenutno na vlasti.
Jer otpad nije ni lijevi ni desni.
Ne pripada ni jednoj političkoj opciji.
Ali odgovornost vlasti postoji upravo zato što vlast upravlja sustavom.
Ako sustav radi – pohvala.
Ako sustav ne radi – odgovornost.
Bez obzira na stranačku iskaznicu.
Zato bi bilo zanimljivo vidjeti kompletnu kronologiju: koliko je prijava bilo, kada su podnesene, tko ih je zaprimio, koje su kontrole provedene, kakvi su nalazi inspekcija i koliko je javnog novca već potrošeno na sanaciju ilegalnih odlagališta.
Ne političko prepucavanje.
Dokumente.
Možda je vrijeme da netko napravi kartu međimurskog otpada
Ne kartu političkih općina.
Ne kartu izbornih rezultata.
Nego kartu problema.
Svaka poznata lokacija.
Vrsta otpada.
Procijenjena količina.
Datum prve prijave.
Datum reakcije nadležnih.
Utvrđeni počinitelj – ako postoji.
Trošak sanacije.
I na kraju pitanje:
Tko je platio?
Takva bi karta građanima rekla puno više od deset konferencija za novinare.
Jer kada se sve lokacije stave na jedno mjesto, možda ćemo tek tada shvatiti je li riječ o izoliranim incidentima ili o problemu koji je prerastao u nešto puno ozbiljnije.
Ne treba nam nova politička svađa. Treba nam odgovor.
Smrt čovjeka ne smije biti povod za političke obračune.
Ali jednako tako, problem ilegalnog otpada ne smije se svesti na nekoliko fotografija i izjavu da će se “sve riješiti”.
Neće se riješiti samo od sebe.
Netko mora kontrolirati.
Netko mora prijaviti.
Netko mora procesuirati.
Netko mora sanirati.
I netko na kraju mora platiti.
Zato je pravo pitanje za Međimurje vrlo jednostavno:
Koliko još tona otpada mora završiti tamo gdje ne smije prije nego što ćemo moći reći da sustav doista funkcionira?
Jer možda najveći problem nije ono što danas vidimo na fotografijama.
Najveći problem mogao bi biti sav otpad koji još nismo pronašli.
