Jedna tragedija traži odgovore. Ali zar zbog nje smijemo zaboraviti sve one koji svakoga dana dolaze na posao kako bi liječili, pomagali i spašavali živote?
Smrt čovjeka u bolnici tragedija je koju ne može ublažiti nijedno priopćenje, nijedna konferencija za novinare i nijedno objašnjenje. Obitelj preminulog ima pravo na istinu. Ima pravo pitati što se dogodilo, gdje je sustav zakazao i je li se moglo učiniti više.
Ali postoji i drugo pitanje koje se posljednjih dana nekako izgubilo u buci javnosti:
Jesmo li, tražeći odgovornost, počeli vrijeđati sve one koji rade u toj istoj bolnici?
U Županijskoj bolnici Čakovec ne postoji samo ravnatelj. Ne postoji samo jedan liječnik. Ne postoji samo jedan odjel. Postoji velik sustav u kojem svakoga dana radi oko tisuću ljudi – liječnika, medicinskih sestara, tehničara, pomoćnog osoblja, vozača, čistačica, administrativnih radnika i svih drugih koji čine bolnicu funkcionalnom.
I velika većina njih ujutro dolazi na posao s istom mišlju: da pomogne čovjeku koji im je povjeren.
To ne znači da pogreške treba opravdavati.
Ne znači da eventualni propusti trebaju biti zataškani.
Ne znači da se odgovornost smije izbjeći.
Upravo suprotno.
Ako je netko pogriješio, neka odgovara. Ako je sustav zakazao, neka se sustav promijeni. Ako je netko upozoravao na problem, a nitko nije reagirao, neka se utvrdi tko je odgovoran.
Ali između utvrđivanja odgovornosti i kolektivnog proglašavanja jedne bolnice mjestom u kojem „ništa ne valja“ postoji ogromna razlika.
Bolnica nije jedna osoba
U javnom prostoru ponekad je najlakše pronaći jedno lice.
Staviti fotografiju ravnatelja.
Napisati naslov.
Pronaći krivca.
I tako stvoriti osjećaj da je problem riješen.
Ali bolnica nije ravnatelj.
Bolnica nisu ni liječnici.
Bolnica nisu ni medicinske sestre.
Bolnica je sustav.
A u tom sustavu postoje ljudi koji svakoga dana rade pod pritiskom, u smjenama, vikendima, noću, na blagdanima. Ljudi koji gledaju bolesnike, razgovaraju s obiteljima, nose tuđe strahove i nerijetko se vraćaju kući iscrpljeni.
I zato treba biti vrlo oprezan s riječima.
Jer kada kažemo da je „bolnica katastrofa“, ne vrijeđamo samo upravu.
Tu rečenicu može čuti i medicinska sestra koja je upravo završila dvanaestosatnu smjenu.
Može je čuti liječnik koji je cijelu noć radio.
Može je čuti tehničar koji je nekoga upravo odvezao na pregled.
Može je čuti spremačica koja će ujutro ponovno doći očistiti prostor u kojem će boraviti novi pacijenti.
Jesu li baš svi oni nesposobni? Jesu li baš svi oni krivi?
Naravno da nisu.
Jedna tragedija ne smije postati presuda tisući ljudi
Najlakše je u trenucima tuge i bijesa sve staviti pod isti nazivnik.
Ali ozbiljno društvo mora biti sposobno napraviti razliku.
Razliku između liječničke pogreške i organizacijskog propusta.
Između individualne odgovornosti i odgovornosti uprave.
Između problema koji traje godinama i događaja koji je posljedica nepredvidivog spleta okolnosti.
Između moralne odgovornosti i kaznene odgovornosti.
I, možda najvažnije, između kritike koja može spasiti sustav i javnog linča koji može uništiti ljude koji u tom sustavu pošteno rade.
Ako istraga pokaže da je bilo propusta, treba ih jasno imenovati.
Bez obzira na funkciju.
Bez obzira na političku pripadnost.
Bez obzira na to koliko je netko dugo na svojoj poziciji.
Ali prije toga treba pustiti stručnjake da utvrde činjenice.
Jer obitelj ne treba medijsku presudu.
Obitelj treba istinu.
A što ćemo s onima koji svakoga dana spašavaju živote?
O tome se u ovakvim trenucima premalo govori.
Koliko je pacijenata prošlo kroz tu bolnicu i otišlo kući?
Koliko je operacija uspješno završeno?
Koliko je ljudi dobilo pomoć u hitnim situacijama?
Koliko je medicinskih sestara ostalo uz pacijenta kada njegova obitelj nije mogla biti tamo?
Koliko je liječnika donijelo teške odluke pod pritiskom vremena?
Koliko je puta netko nekome rekao: „Bit će sve u redu“ – i pritom učinio sve što je mogao da doista bude?
Naravno, dobri rezultati ne mogu izbrisati tragediju.
Ali ni tragedija ne smije izbrisati sve dobro što postoji.
To nije obrana pogreške. To je obrana činjenica.
Kritizirajmo – ali nemojmo ponižavati
Bolnici treba kritika kada je zaslužuje.
Treba joj kontrola.
Treba joj transparentnost.
Treba joj odgovornost.
Treba joj stalno poboljšavanje sustava.
Ali jednako tako treba joj i poštovanje prema ljudima koji u njoj rade.
Jer ako svaki problem pretvorimo u priču da „ništa ne valja“, što zapravo poručujemo ljudima koji ondje rade?
Da njihov trud ništa ne vrijedi?
Da su svi isti?
Da je njihov svakodnevni rad bezvrijedan zbog pogreške pojedinca ili problema sustava?
To nije put prema boljem zdravstvu.
Zbog Luke treba tražiti odgovore. Ali i zbog svih drugih pacijenata treba tražiti istinu.
Najveća odgovornost koju imamo prema obitelji preminulog jest da se utvrdi što se dogodilo.
Ne nagađanjem.
Ne naslovima.
Ne društvenim mrežama.
Ne fotografijama ljudi koje javnost treba unaprijed proglasiti krivcima.
Nego činjenicama, stručnim nalazima i odgovornošću.
A kada se činjenice utvrde, treba imati hrabrosti imenovati odgovorne.
Ali do tada, možda je vrijeme da se sjetimo i tisuću ljudi koji nisu na naslovnicama.
Ljudi koji sutra ponovno dolaze na posao.
Ljudi koji će ponovno primiti pacijenta.
Ponovno podići telefon.
Ponovno ući u sobu.
Ponovno staviti rukavice.
Ponovno pokušati pomoći.
Jer Županijska bolnica Čakovec nije samo zgrada, nije samo ravnatelj i nije samo jedan tragičan događaj.
To su prije svega ljudi.
I ako doista želimo bolje zdravstvo, onda moramo imati dovoljno razuma da istodobno kažemo dvije stvari:
Za svaki propust mora postojati odgovornost.
I:
Ne smijemo zbog propusta pojedinaca ili sustava poniziti sve one koji svoj posao svakoga dana rade savjesno i pošteno.
To nije kontradikcija.
To je minimum poštenja prema obitelji koja traži istinu – ali i prema svim ljudima koji i dalje stoje uz bolesnički krevet.
