Postoji onaj jedan trenutak negdje usred ljeta kad čovjek pomisli da bi baš sad trebalo malo usporiti. Sunce, more, lagani ritam,izlasci, hladna cuga, možda koja knjiga i ono famozno „punjenje baterija“.
Je. Kak da ne.
Život: HAHA – neće to ići tako lako. I onda u roku od 24 sata sve krene po zlu, ali barem imaš pogled na more dok se raspadaš.
Moja su se dva tjedna ljeta pretvorila u kombinaciju kriznog stožera, turističke zajednice, obiteljskog savjetovališta i profesionalnog preživljavanja na temperaturi na kojoj se asfalt topi, zrak stoji, a ljudi polako prelaze u stanje kolektivnog ludila.
Četrdeset stupnjeva. Plus. I ne staje.
Klima radi od jutra do sutra, asfalt se topi,a međuljudski odnosi iz toplih lagano prelaze u dobro pečene.
Na poslu sam mlada šefica. To zvuči jako lijepo dok ne shvatiš da to znači da si stisnut između uprave koja bi rezultate, tima koji bi razumijevanje i gostiju koji bi sve. Odmah.
Uprava pita za brojke. Tim pita: „Kaj, stvarno danas moramo?“ Gost pita zakaj nešto nije bilo gotovo prije nego je on uopće došel.
A ja stojim između njih, smiješim se profesionalno i razmišljam koliko godina zatvora čovjek dobije ako samo jednom odgovori ono kaj mu stvarno prolazi kroz glavu.
I, naravno, baš kad završi smjena i pomislim: „Sad idem doma. Tuš. Klima. Tišina.“ — zove mama.
Prvi put.
„Jesi jela?“
Jesam.
Deset minuta kasnije:
„Kaj si jela?“
Mama, jela sam.
„Ti moraš jesti.“
Dobro.
Dvadeset minuta kasnije:
„Ti preveč delaš.“ -Znam.
„Ti premalo spavaš.“-Znam.
„Kam sad opet ideš? Pa tek si doma z posla došla!“
E, tu već lagano počne titrati oko.
Jer mama ne zove jednom dnevno. Mama provodi sustavni nadzor. Kontrolni toranj radi od ranoga jutra. Deset poziva dnevno nije zabrinutost, to je pretplata.
Ali dobro. Mama je mama. I znam da sve dolazi iz ljubavi. Iz jako glasne, jako uporne ljubavi.
A onda je u goste došel brat sa zaručnicom.
Super. Veselje. Familija na okupu.
Samo kaj sam ja preko noći dobila još četiri nova zanimanja: turistički vodič, taksi služba, psihijatar i gorska služba spašavanja.
„Kam idemo danas?“„Gdje se tu dobro jede?“
„Jel nas možeš odbaciti?“„Kaj misliš o ovome?“
„A sutra bi mogli…“
Možemo. Naravno da možemo. Jer zašto imati slobodno vrijeme kad možeš imati multifunkcionalnu obiteljsku podršku 0-24? Ljeto je, treba usporiti—ali očito ne i ja.
Tu se pokazal i onaj mali, ali bitan generacijski jaz.
Ja sam ipak starija sestra i imam zeru više životnog iskustva. Kad oni vele: „Ma bude to nekak“, ja već vidim tri moguća problema, dvije neplaćene fakture i jedan budući živčani slom.
U međuvremenu život uredno hiće svoje male svakodnevne kamenčiće pod noge.
Tražiš parking — nema ga.
Nađeš parking — košta ko manji apartman.
Odeš u dućan — cijene su opet ošle gore.
Tankiraš auto — bolje da nisi gledal ekran na pumpi.
Onda se auto pokvari.
Naravno.
Jer zakaj bi radio baš onda kad ti treba?
Usput kupujem stan. Pregovaram, računam, potpisujem i čitam papire koje normalan čovjek ne razumije ni nakon trećeg čitanja, klimam glavom kao da sam završila pravni fakultet.
I onda, kad pomisliš da stvarno više nema mjesta za novi problem, shvatiš da ne možeš dobiti termin za nokte.
E, tu sam skoro pukla.
Sve čovjek može izdržati, ali postoje granice.
I cijelo vrijeme ona prokleta, vražja, paklena vrućina.
Plus četrdeset.
Kosa luduje, frizura ne postoji, a šminka odustane prije mene.
Ljudi su nervozni. Ja sam nervozna. Čak je i frižider nekak sumnjivo nervozan.
I onda — spas.Dolazi najbolja prijateljica.
Pet dana.
Samo pet, ali odjednom su svi problemi dobili status: na čekanju.Štrukani pelinkovci. Mrzli radleri. I lokalni galebovi koji su se sasvim slučajno našli na našem radaru.
Spavanje? Nula bodova. Ali nije ni trebalo.Pet dana živjele smo kao da ponedjeljak ne postoji i zaključile da svakih 2-3 mjeseca moramo to ponoviti, jer kad bumo ak ne ve?
Bez telefonskih poziva. Bez „jesi jela?“. Bez kredita. Bez auta. Bez pitanja tko je kaj rekel, kome je kaj zasmetalo i zakaj klima opet ne hladi kak treba.
Samo more, muzika, prijateljstvo i onaj osjećaj kad se nakon dugo vremena ponovno sjetiš da nisi samo šefica, kći, sestra, vozač, turistički vodič, kupac stana i osoba odgovorna za sve, nego si jednostavno — ti.
I onda je prijateljica otišla.
Brat i zaručnica polako pakiraju kofere.
Mama i dalje zove.
Na poslu me čeka sto malih problema.
Auto se nije sam popravil.
A vani?
Naravno.
Plus četrdeset.
Ali nekaj je drukčije.
Dekompresija obavljena.
Glava je opet na mjestu.
Baterije možda nisu sto posto pune, ali više ne treperi crveno.
Spremna sam za nove radne pobjede, obiteljske drame, životne uspone i padove.
I kad mi sutra popodne telefon opet zazvoni 78 puta i krene rafal od 17 pitanja, 6 problema, 3 ideje i barem 4 zahtjeva…duboku ću udahnuti, pogledati u more i reći: Može. Smatrajte riješenim.
Jer očito mi je život dodijelio funkciju osobe za sve, samo bez službenog ugovora, radnog vremena i mogućnosti godišnjeg.
Zaključak: Ja bum ponorela. Ali ne danas,još sam mlada.
