Viktor Gotovac, hrvatski pravnik, profesor i političar osvrnuo se na saborskog zastupnika SDP-a Mišu Krstičevića. Objavu prenosimo u cijelosti pa prosudite sami.
“Plaća saborskog zastupnika za hrvatske je prilike visoka. Saborski zastupnik vulgaris, prema aktualnom izračunu, prima oko EUR 3.762,00 neto, dok je prosječna mjesečna neto plaća u Hrvatskoj za ožujak 2026. iznosila EUR 1.555,00. Dakle, zastupnička je plaća oko 2,4 puta viša od prosječne hrvatske plaće. Nije to plaća socijalne patnje, već prilično solidna plaća, plaćena novcem građana od kojih većina živi s bitno manje. Mnogi bi se za nju mijenjali.
Zato mi je zanimljiva izjava Miše Krstičevića, kojega upravo gledah na N1, da mladi ljudi iz javnog zdravstva odlaze “radi love”, odnosno zbog “materijalnih uvjeta i izostanka perspektive”, te da bi se država trebala pobrinuti, “pod broj jedan”, da se te ljude adekvatno plati. Sama tvrdnja, naravno, nije pogrešna. Liječnici, medicinske sestre i drugi zdravstveni radnici ne odlaze iz nezadovoljstva estetikom bolničkih hodnika ili kavom iz bolničkog kafića, no i zbog plaća, uvjeta radna, organizacijskog kaosa i osjećaja da im sustav ne nudi ozbiljnu profesionalnu budućnost.
No postoji u toj storiji zanimljiv detalj. Te su plaće, čini se, toliko niske, bijedne, razočaravajuće i ponižavajuće da je zastupnik Krstičević saborsku dužnost odlučio obavljati volonterski, a plaću primati u KBC-u Sestre milosrdnice, gdje je sam u imovinsku karticu prijavio neto plaću od EUR 5.468,57. I, pazi sad, ta je plaća za oko 45% viša od neto primanja običnog saborskog zastupnika.
Drugim riječima, sugovornik N1 nije otišao volontirati u Sabor zato što je saborska plaća previsoka za njegov asketski ukus, već stoga što je njegova bolnička plaća očito znatno viša od saborske. Opa. Baš ponižavajuće. Kad zastupnik koji javno upozorava da liječnici odlaze “radi love” saborsku dužnost obavlja volonterski, a plaću nastavlja primati u bolnici, i to u — čini mi se prilično pristojnom — iznosu od EUR 5.468,57 neto, (a to je, ako me tablica množenja ne vara, preko tri i pol puta više od hrvatskog prosjeka), tada nije baš riječ o bijegu od materijalizma, nego o vrlo preciznom izboru boljeg platnog razreda.
Možda je problem takve ljevice u tome što se sve rjeđe bori za slabe, nemoćne i obespravljene, a sve češće za one dijelove javnog sektora koji su već u gornjem sloju platne distribucije. To ne znači da u zdravstvu nema problema. Ima ih. Ali ako je neto plaća od gotovo pet i pol tisuća eura simbol materijalne poniženosti, tada netko u toj političkoj priči više ne zna gdje živi većina građana ove zemlje.
Herojska lijeva politika, nema što.”
