Najava da će Međimursko veleučilište (MEV) postati dio sustava Sveučilišta Sjever u javnosti se pokušava predstaviti kao razvojna prilika, no iza takvog narativa nameće se ozbiljno pitanje odgovornosti. Kako je moguće da regija koja se godinama predstavlja kao primjer uspješnog upravljanja danas više ne može samostalno održavati vlastitu visokoškolsku instituciju?
Međimursko veleučilište uskoro prestaje s radom kao samostalna visokoškolska ustanova te se pripaja Sveučilištu Sjever, čime se nastavlja trend integracije manjih visokih učilišta u veće akademske sustave u Hrvatskoj. Odluka o pripajanju dio je šire reforme visokog obrazovanja, usmjerene na jačanje kvalitete studijskih programa i učinkovitije upravljanje resursima.
U obrazloženjima se kao ključni razlozi navode demografski trendovi i pad broja maturanata, no ti problemi nisu specifični samo za Međimurje. Slični izazovi prisutni su u cijeloj Hrvatskoj, pa ipak neke sredine uspijevaju očuvati svoje institucije i dodatno ih razvijati. Upravo zato teško je izbjeći zaključak da problem nije samo u okolnostima, nego i u načinu na koji se na njih odgovaralo.
Integracijom u sveučilišni sustav studentima bi se trebale otvoriti nove mogućnosti, uključujući širi izbor studija, veću mobilnost te jednostavniji nastavak obrazovanja na višim razinama. Iz nadležnih institucija poručuju kako studenti neće biti zakinuti za svoja prava, već bi mogli profitirati kroz jaču institucionalnu podršku i veću vrijednost diploma koje će nositi ime sveučilišta.
Promjene bi mogle donijeti koristi i zaposlenicima, kojima se otvara prostor za profesionalni razvoj, uključivanje u znanstveno-istraživački rad te potencijalno bolje uvjete rada. Ipak, unatoč tim potencijalnim prednostima, integracija istovremeno znači i gubitak samostalnosti te prijenos ključnih odluka izvan Međimurja.
Time regija koja se često opisuje kao “regija znanja” ostaje bez jedne od rijetkih institucija koja joj je davala upravo takav identitet. Ovakav razvoj događaja teško se može promatrati kao izolirani slučaj, već kao dio šireg procesa restrukturiranja hrvatskog sustava visokog obrazovanja.
U konačnici, najvažnije pitanje ostaje otvoreno: ako je integracija bila neizbježna, zašto se na vrijeme nije učinilo više da do toga uopće ne dođe?
Odgovori na ta pitanja zasad izostaju, no činjenice ostaju – Međimurje je na korak od toga da ostane bez samostalnog veleučilišta, a dugoročne posljedice takve odluke tek će se vidjeti.
