Dok se diljem Europe gospodarstva bore s kroničnim nedostatkom radne snage, istovremeno se pooštravaju pravila za dolazak stranih radnika. Taj paradoks sve više dolazi do izražaja u sektorima poput građevine, turizma, zdravstva i industrije, gdje poslodavci upozoravaju da bez strane radne snage jednostavno nema tko raditi.
Prema najnovijim analizama međunarodnih ekonomskih institucija, broj radnih migranata u razvijenim zemljama bilježi osjetan pad. Razlog nije manjak interesa za rad, već sve stroži uvjeti za dobivanje radnih dozvola, duže administrativne procedure i restriktivnije migracijske politike koje su mnoge države uvele posljednjih godina.
U praksi to znači da poslodavci ostaju bez radnika upravo u trenucima kada potražnja za radnom snagom raste. Posebno su pogođeni sektori koji se oslanjaju na sezonski i fizički zahtjevan rad, poput turizma, građevinarstva, poljoprivrede i skrbi. U nekim državama već se bilježe slučajevi otkazivanja projekata i skraćivanja radnog vremena jer nema dovoljno ljudi koji bi ih realizirali.
Stručnjaci upozoravaju da se tržište rada mijenja brže nego što se mijenjaju zakoni. Dok gospodarstvo traži fleksibilnost i dostupnu radnu snagu, političke odluke često idu u suprotnom smjeru, prema strožoj kontroli ulaska i boravka stranih radnika. Takav nerazmjer dugoročno može dovesti do usporavanja gospodarskog rasta i pada konkurentnosti.
Istodobno, mnogi domaći radnici ne pokazuju interes za pojedine sektore, bilo zbog uvjeta rada, visine plaća ili demografskih promjena. To dodatno produbljuje jaz između potreba tržišta i stvarne ponude radne snage.
Sve je jasnije da će države, žele li očuvati stabilnost gospodarstva, morati pronaći ravnotežu između kontrole migracija i stvarnih potreba tržišta rada. U suprotnom, upozoravaju analitičari, manjak radnika mogao bi postati jedno od najvećih gospodarskih ograničenja u godinama koje dolaze.
