Socijaldemokratska partija prolazi kroz razdoblje duboke krize koja je zahvatila gotovo sve veće organizacije. Od Zagreba i Splita, preko Osijeka pa do Rijeke, vlada atmosfera bezvoljnosti, a malo je onih koji su spremni javno istupiti i preuzeti odgovornost za vođenje lokalnih odbora nakon raspuštanja dosadašnjih vodstava.
Najkritičnija situacija je u Rijeci, gdje je SDP prvi put u povijesti izgubio vlast. Taj je poraz snažno pogodio stranačku bazu i stvorio ozračje rezignacije. Članovi otvoreno priznaju da nemaju motivacije kandidirati se za čelne pozicije, jer procjenjuju da je povratak na vlast dugotrajan i neizvjestan proces.
No, jednako glasno odjekuje pitanje što se dogodilo s nekada snažnim SDP-om u Međimurju. Na sjeveru Hrvatske stranka je godinama slovila kao jedno od svojih najčvršćih uporišta, a danas se sve češće čuje tvrdnja da međimurske organizacije praktički – nema. Iako je stranka pristala na zamjeničke funkcije u Gradu Čakovcu i Međimurskoj županiji, u političkom životu regije gotovo da nisu prisutni. Umjesto da budu vidljivi i aktivni, socijaldemokrati u Međimurju povukli su se u drugi plan, bez jasnih inicijativa i konkretne političke snage.
Unutarnja neslaganja i podjele dodatno slabe međimursku organizaciju, pa se sve češće postavlja pitanje postoji li ona uopće kao funkcionalna struktura. Biračka baza i dalje postoji, ali bez svježih ljudi i političke energije teško da se može očekivati ozbiljniji utjecaj u regiji koja je nekoć bila njihov bastion.
Ovakva slika pokazuje da SDP ne muče samo problemi u velikim urbanim sredinama, nego i u krajevima gdje je donedavno bio gotovo neprikosnoven. Bez odlučnog vodstva i hrabrosti za novi početak, stranka riskira daljnji pad i gubitak povjerenja.
Umjesto preporoda nakon raspuštanja lokalnih odbora, SDP se suočava s apatijom, pasivnošću i strahom od preuzimanja odgovornosti. Ako se trend nastavi, stranka bi mogla izgubiti i ono malo prepoznatljivosti koju još ima na lokalnoj sceni.
