Ovo zaista možemo nazvati razgovor ugodni, jer u današnjem društvu teško je pronaći osobu koja već kod prvog susreta u vama probudi nadu.
Upravo to se dogodilo nama u razgovoru sa gvardijanom župe svetog Nikole iz Čakovca, fra.Filipom Đurđevićem.
Koje smo sve teme otvorili, pročitajte dalje u intervjuu.
Možete li reći nešto ukratko o sebi?
Zovem se fra Filip Đurđević, ovo ”fra” stoji za fratra, tj. brata, a rođen sam u Virovitici ljeta Gospodnjeg 1988., tamo odrastao u divnoj obitelji s još dvije sestre, završio Jezičnu gimnaziju i maštao o svemu i svačemu, a na kraju 2007. ušao u samostan. Prvo sam bio u početnoj formaciji u Samoboru, Trsatu, Kaptolu i na moju veliku radost tri godine u Svetoj Zemlji u Jeruzalemu gdje sam se i zaredio 2015. godine. Od tada sam bio šest godina u Zagrebu na Kaptolu, pa godinu i pol u Kloštru Ivaniću i sada već dvije godine u Čakovcu u samostanu svetog Nikole biskupa gdje sam gvardijan i župnik od ljetos.
Što Vas je ponukalo na zvanje svećenika?
Reći ću najkraće moguće – Bog. A onda uz njega fratri s kojima sam se zbližio i naravno molitva. Još kao dječak zamišljao sam kako pjevam misu i kričao iz petnih žila i pjevao tako da su se svi zgledali. No, dođe odrastanje i onda ne misliš više toliko o tome više. Mama je bila ta koja je stalno gnjavila, ajde na Framu (franjevačka mladež), a meni to nije bilo privlačno, sve dok se nije upetljao poziv na Framu od jedne djevojke koja mi se potajice sviđala, pa nisamo mogao reći ne. Ide i priča i dalje i šire, ali na kraju ta je djevojka imala nekog, a ja sam čekao priliku da se put k njoj oslobodi, ali sam na koncu otkrio jedan drugi put, put poziva. Zaista, crkva i samostan su mi bili drugi dom, tamo sam se osjećao kao da tamo pripadam i da tamo trebam ostati. I glas u srcu je govorio dođi!
Kako danas mladi gledaju na zvanje svećenika, ima li dovoljno mladih zainteresiranih?
To bi trebalo mlade pitati. Ali, naravno koliko ljudi toliko i mišljenja o svećenicima. Ono što ja nastojim jest pokazati da svećenik je čovjek kao i drugi i da smo normalni i da volimo ljude i Boga. U svome pastoralnom djelovanju više od pet godina bio sam promotor zvanja i radio s Framom, pa sam shvatio da veliki broj mladih koji dolazi na takve susrete se nekad pita je li to put za mene, no manji je broj onih koji se odvaže na takav put. Tu je uvijek ono jesam li spreman prihvatiti kako je i Isus Petru prorekao da će ga drugi opasivati i voditi kamo neće (usp. Iv 21,18), tj. da ću morati svoju slobodu staviti pod poslušnost i potrebe zajednice.
Možete nam ispričati kako izgleda jedan dan svećenika?
S razlogom su franjevci kao i drugi redovi – redovnici. Što znači da imamo dnevni red. Molitva jutarnje u 6:30 sati, prema rasporedu misa, ispovijedanje, pa radno prijepodne od župnog ureda, vjeronauka, uređenja crkve, obilaska bolesnika, zatim u podne molitva srednjeg časa i službe čitanja, nakon toga ručak, odmor, sprovodi ako ih ima, pa opet spomenute obaveze vezane uz župu, zatim večernja molitva u 18 sati, večernja misa, ispovijedanje, susreti razni, rad s mladima, biblijske grupe, i dr., nakon čega uhvatiš večerati što je ostalo od ručka, pa druženje s braćom, molitva povečerja, pa 9 i u krevet. Šalim se, idemo spavati kada hoćemo. Ono što možete primijetiti jesu te neke molitve kroz čitav dan. To se zove Časoslov, ili liturgija Časova, kojom Crkva želi čitav dan zaogrnuti molitvom, da bi ispunili Kristovu želju da budni budemo i u svako doba molimo (usp. Lk 21,36). Naravno uz sve ovo ima još mnogo toga, no da ne zamaramo previše čitatelje, vjerujem kako će i ovo biti dosta.
Ima već sada puno svećenika koji su dosta aktivni na društvenim mrežama i putem tih mreža pokušavaju približiti vjeru, što mislite o tome?
”WWW”, ili kaj bi međimurci rekli ve, ve, ve, tj. svjetska mreža je doista mjesto gdje se ljudi povezuju i na kojoj nam je dostupno more informacija. Dat ću usporedbu, u našim svjetskim morima ima pregršt riba i života, ali i svakakvog smeća koje pluta. Sve to zahvaćaju ribarske mreže. Nekako vjerujem da je cilj koji takvi svećenici žele postići, da daju sadržaj koji je kvalitetan i životan, naspram mnoštva nepotrebnog ”smeća”, koje samo guši život. Isus je rekao svojim apostolima da ostave svoje mreže i da postanu ribarima ljudi. Vjerujem da to što i oni čine da je to aktualizacija onoga na što je Krist pozvao apostole. Naravno, podvlačim ovo, treba ostaviti svoje mreže, tj. svoje riječi u tome apostolatu i uzeti Kristovu mrežu, koju ne treba krpati, koja ne puca, a to je Božja Riječ, i tu Riječ približit ljudima na način koji će biti jasan današnjem svijetu.
Kako Vam se sviđa Čakovec i samo Međimurje.
Toliko mi se sviđa, da kad izlazim iz Međimurja pjevušim pjesmu naše Marije Jambrošić: „Međimurje malo, srcu mi ostalo. Odišel sem vun, al’ vrnul se bum. Kam, god odišel, kam god se obrnul, navek nazaj k tebi, navek bum se vrnul!“ Dakle, jako mi se sviđaju naš Čakovec, i Međimurje, lako uđu pod kožu, rekao bih. Čakovec mi odgovara i što je veličinom i mentalitetom bliz mojoj rodnoj Virovitici. Pogotovo sam oduševljen međimurskim govorom kojeg se trudim nafčiti i naravno gastronomskom ponudom, dakle veliki sam fan međimurske gibanice i mesa s tiblice i neću se buniti ako stignu i u samostan koji put.
Na koji način po Vama bi trebalo djecu usmjeravati ka Crkvi?
U crkvi se prije svega trebaju osjećati dobrodošlo, sigurno i ne treba ih trpati samo informacijama o vjeri, nego pokazati kako se vjera radosno može i živjeti. Djeca uče kroz igru i primjere i zato se treba držati one: ”Riječi izriču, primjeri potiču!“ Moj zaštitnik sveti Filip Neri, prorok radosti kako su ga zvali često je djeci govorio: „Budite dobri ako možete, sve drugo je ispraznost!“
Imate li i Vi svećenici loše dane, dane kada ste posebno ljutiti?
Vjerujem da svatko, pa tako i mi imamo loše dane, dane kada ti ne ide, kada primiš tužne vijesti, kada te ljuti ovaj ili onaj, nepravde, ogovori, nerazumijevanja. No, treba se držati onoga što piše u Svetome Pismu: „Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu“. (Ef 4,26-27)
I ako može za kraj neka anegdota?
Za ovu je potrebno znati osnove Star Warsa, tj. Ratova zvijezda.
Bilo je vrijeme blagoslova obitelji, a ja kao mladi svećenik na Kaptolu pomagao sam župnika u Novoj Vesi. Budući da je bilo jako hladno zaogrnuo sam se svojim franjevačkim plaštem, a u ruci sam držao metalno škropilo u obliku cilindra sjajne srebrne boje. Ususret je išla majka sa sinom i jasno sam čuo dječaka kako povlači majku za rukav i oduševljeno joj govori: „Gledaj mama, mama to je Jedi iz Ratova zvijezda.“ Mama s osjetom neugodnosti mu kaže: „Ma to ti je velečasni fratar!“, a sin će joj „Ali zašto onda nosi lightsaber: (svjetlosni mač) u ruci?!“. Na to sam mu okrećući se poviknuo : „May the force be with you!“ Mali je bio oduševljen, a majka zbunjena, a ja sretan jer mi fratri izgledamo cool u svojim habitima, baš kao i ”Đedaji” iz Ratova zvijezda.
