Istraživanje koje je nedavno provedeno otkrilo je zabrinjavajuću povezanost između uobičajenog plastičnog aditiva, prisutnog u raznim proizvodima poput duda-varalica, limenki hrane i papirnatih ručnika, te povećanog rizika od razvoja autizma kod dječaka.
Studija koja je pratila više od 600 dojenčadi pokazala je da su više razine bisfenola A (BPA) u urinu trudnica povezane s više nego utrostručenim šansama da dječak razvije simptome autizma do druge godine života. Nadalje, ti isti dječaci imali su čak šest puta veću vjerojatnost za dijagnozu autizma do 11. godine, u usporedbi s djecom čije su majke imale niže razine BPA tijekom trudnoće.
BPA je kemikalija koja se koristi za očvršćivanje plastike i sprečavanje hrđanja metala, te je također povezana s povećanim rizikom od pretilosti, astme, dijabetesa i srčanih bolesti. Osim toga, poznata je i kao kemikalija koja utječe na spol zbog svoje uloge u hormonalnim i seksualnim poremećajima kod ljudi, riba i drugih organizama.
Nova studija je identificirala specifične kemijske reakcije koje doprinose slučajevima autizma, pružajući važne uvide u potencijalne biološke mehanizme. Prema riječima epidemiologinje dr. Anne-Louise Ponsonby, BPA može poremetiti razvoj mozga muškog fetusa na različite načine, uključujući utjecaj na ključni enzim aromatazu koji regulira neurohormone važne za razvoj mozga muškog fetusa.
Osim toga, nova studija tvrdi da aromataza igra važnu ulogu u pretvaranju muških spolnih hormona u mozgu u neuralne estrogene, spojeve koji su bitni za regulaciju upale u mozgu, održavanje fleksibilnosti sinapsi te upravljanje kolesterolom. Kolesterol je ključan za optimalno funkcioniranje mozga jer je ovaj organ najbogatiji kolesterolom i koristi ga za obavljanje vitalnih funkcija poput komunikacije među neuronima i održavanja zdravlja živčanog sustava.
“Otkrili smo da BPA potiskuje enzim aromatazu te je povezan s anatomskim, piše index.hr, neurološkim i promjenama u ponašanju. Čini se da je ovo dio slagalice autizma”, izvijestio je koautor studije i biokemičar dr. Wah Chin Boon.
Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature Communications.
