Postoje ljudi koji ne mijenjaju svijet velikim riječima, nego svakodnevnim djelima. Ljudi koji ne pitaju odakle je dijete, kakva mu je prošlost ni što će im moći pružiti zauzvrat. Jednostavno mu otvore vrata. I srce. Upravo takva je Marina Hoblaj iz Murskog Središća, žena koja je svoj život posvetila djeci kojoj je najviše nedostajalo ono što bi svako dijete trebalo imati – siguran dom, toplinu obitelji i ljubav.
Njezina životna priča nije obična priča o dobroti. To je priča o majčinstvu koje ne poznaje granice, o ljubavi koja ne bira i o obitelji koja se ne mjeri samo krvnim vezama.
Marina i njezin suprug Vladimir nisu mogli imati biološku djecu, ali to ih nije spriječilo da ostvare svoju najveću želju – postanu roditelji. Godine 1990. posvojili su prvo dijete, a potom su svoju obitelj proširili posvojivši još četvero djece, među kojima i djecu s teškoćama u razvoju. Nisu tražili najlakši put. Birali su djecu kojoj je bilo posebno teško pronaći obitelj.
Njihova vrata nastavila su ostajati otvorena i za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Prvo dijete udomili su 2010. godine, a tijekom godina kroz njihov je dom prošlo više od 30 djece. Neka su ondje pronašla privremenu sigurnost, drugima je to postao dom za cijeli život.
U kući Hoblajevih nikada nije nedostajalo dječjeg smijeha, obveza, brige, ali ni ljubavi. Marina i Vladimir pokazali su da obitelj ne mora nastati rođenjem da bi bila prava obitelj. Dovoljno je da postoji netko tko će te prihvatiti, zagrliti kada ti je teško, pomoći ti kada ne znaš kako dalje i vjerovati u tebe čak i onda kada si sam prestao vjerovati u sebe.
No Marina svoju dobrotu nije zadržala unutar četiri zida vlastitog doma. Godinama je aktivna u Udruzi udomitelja djece Međimurja, čija je predsjednica od 2013. godine. Zalaže se za bolji položaj udomitelja, kvalitetniju skrb za djecu i stvaranje društva u kojem nijedno dijete neće biti zakinuto zbog podrijetla ili životnih okolnosti. Posebno se angažirala u promicanju udomiteljstva djece romske nacionalnosti.
Za svoj je rad dobila brojna priznanja, među kojima su nagrada Zrinski, Ponos Hrvatske i odlikovanje Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski. Grad Mursko Središće proglasio ju je osobom godine 2019., a 2025. ušla je i među deset finalista izbora za Naj radnika Hrvatske – Mali svjetionik, u konkurenciji više od 230 prijavljenih.
Jedan od velikih događaja koji svjedoči o njezinoj predanosti bio je i Nacionalni susret udomiteljskih obitelji, održan u kolovozu 2025. upravo u Murskom Središću. Okupio je oko 400 sudionika, a međimurska udruga na čelu s Marinom bila je domaćin susreta.
Možda je ipak najljepše njezinu životnu filozofiju opisala sama Marina. Na tom je susretu rekla kako udomitelji svojim djelima pokazuju djeci kako živjeti jer djeca, smatra, više gledaju nego što slušaju.
I upravo je u tome posebnost njezine priče. Djeci nije dovoljno govoriti da su vrijedna, voljena i prihvaćena. Potrebno im je to svakodnevno pokazivati. Za stolom, u zajedničkim trenucima, tijekom školskih obveza, u bolesti, strahu i svim malim i velikim životnim izazovima.
Udomiteljstvo nije samo pružanje krova nad glavom. To je prihvaćanje djeteta sa svime što nosi iz svoje prošlosti, strpljenje za njegove strahove i davanje prilike da ponovno osjeti kako je biti dijete. Ponekad je to i prvi rođendan s tortom, prvi osjećaj sigurnosti ili prvi put da netko bezuvjetno kaže: tu si kod kuće.
Zato je priča Marine Hoblaj važna i mnogo šira od Murskog Središća. Podsjeća nas da ne možemo birati okolnosti u kojima će se djeca roditi, ali možemo odlučiti kakav ćemo svijet za njih stvarati.
A Marina i Vladimir već desetljećima pokazuju da se ljubav ne troši dijeljenjem. Naprotiv, što je više daju, njihova je obitelj veća.
Jer svakom djetetu treba obitelj. A ponekad je za promjenu cijelog jednog života dovoljno da mu netko jednostavno otvori vrata i pruži ruku.
