Proglašenje pobjede Aleksandra Vučića na lokalnim izborima u Srbiji otvorilo je niz pitanja, ne samo o rezultatima, nego i o načinu na koji su oni ostvareni. U fokusu analitičara sve više dolazi upravo ono na što je još prije izbora upozoravao saborski zastupnik Ivica Baksa (NPS): stvaranje umjetne sigurnosne krize i podizanje tenzija prema Hrvatskoj kao alat unutarnje političke mobilizacije.
Tijekom kampanje, Vučićeva retorika sve je više podsjećala na scenarij hladnog rata. Hrvatska se u srpskim medijima i političkom diskursu prikazivala kao prijetnja, govorilo se o “ustašizaciji”, o navodnim napadima koji “samo što nisu”, dok su paralelno promovirani narativi o naoružavanju Srbije.
Posebnu pažnju izazvala je simbolika, od kolokvijalnog naziva za nove rakete “Zagrepčanka”, do preporuka građanima Srbije da u Hrvatsku putuju samo u slučaju krajnje nužde. Takve poruke stvarale su atmosferu nesigurnosti i straha, iako realni odnosi između dviju država pokazuju potpuno drugačiju sliku.
Upravo je na to Baksa upozorio u Hrvatskom saboru, kada je govorio o “kubanskoj krizi na Dunavu” kao politički režiranoj predstavi s ciljem skretanja pažnje s unutarnjih problema Srbije.
“Kad se govori o neprijateljima i projektilima, onda se manje govori o korupciji, ekonomiji i prosvjedima”, poručio je tada Baksa, ističući da je riječ o “prozirnom političkom marketingu”.
Danas, nakon izbora, čini se da je takva strategija donijela rezultat.
No, način na koji su izbori provedeni dodatno baca sjenu na proglašenu pobjedu. Već tijekom izbornog dana i neposredno nakon njega pojavile su se brojne kontroverze i optužbe – od nepravilnosti u procesu glasanja do sumnji u pritiske i manipulacije, o čemu su izvještavali i regionalni mediji.
U tom kontekstu, pobjeda koju Vučić danas slavi teško se može promatrati odvojeno od političke atmosfere koja joj je prethodila.
Jer dok se u kampanji govorilo o vanjskim prijetnjama i geopolitičkim sukobima, stvarni problemi Srbije, od nezadovoljstva građana i prosvjeda do ekonomskih izazova, ostali su u drugom planu.
Istodobno, svakodnevni život demantira ratnu retoriku. Tisuće građana Srbije rade i žive u Hrvatskoj, gospodarstva dviju zemalja surađuju, a ljudi s obje strane granice normalno komuniciraju i posluju.
Upravo zato sve više analitičara zaključuje da je riječ o klasičnom političkom obrascu: stvaranje vanjskog neprijatelja kako bi se homogeniziralo biračko tijelo i skrenula pozornost s unutarnjih problema.
Ako je suditi prema ishodu izbora, taj je model, barem kratkoročno, uspio.
No dugoročno ostaje pitanje cijene takve politike, ne samo za odnose u regiji, nego i za same građane Srbije.
